Kad za vedrih junskih jutara putujete od Berana prema Mojkovcu, i dolje niz Moraču, doživjećete čaroban presjedan crnogorskih svitanja. Olovna tmina koju ste ostavili iza Tifrana, pretvara se u sve svjetliju predjutarnju izmaglicu punu plavih tonova i neopisive game ljubičastog i nebeskog narandžastog pletiva. I odjednom, negdje, izgrijaće Sunce. Neće proći mnogo, a neko brdo će zakloniti zrake i poništiti izlazak! Poslije pet minuta, evo ih sjajne luče koje se ponovo prosiplju niz rosne kose i ambiciozne livade. Još nekoliko će se puta ponoviti ova zabavna igra svanjivanja karakteristična za crnogorske predjele.
Zapisujem ovo sjećanje pošto sam, koji to put, pročitao ovih dana razglašenu sintagmu za ono moćno carstvo: Imperija u kojoj Sunce nikad ne zalazi (The Empire on which the Sun never sets). Neman ništa protiv sujete moćnih (dok god ne počnu glave da lete). Ali neka bude dopušteno i malim da osjete u sebi balon važnosti dok koračaju ‘prsa nadutijeh”. Jer, evo, živimo u zemlji za koju se čudesno može reći: Ovdje Sunce izgrijeva deset puta svakog jutra! Draž ove slike ne može se poreći.
Kad se dobro razdani, vidimo na Lovćenu Njegošev grob. Relativno u redu je bilo sve dok je ovo obilježje bilo naš usamljeni fenomen. Ali znao sam da će neko okaljati unikat! To se desilo u komšiluku. Popet je i Dučućev grob na vis. Utješno je što je riječ o književnicima. Ipak, muka će me uhvatiti ako se ova pošast proširi. Hoće li to uskoro sa svakog ćuvika da nas motri po jedna nacionalna (nacionalistička?), ajde da reknemo narodna dika? Lično sam za to da se mrtvaci nose na oficijelno groblje; sahraniti, najprostojnije i najsvečanije; grobni kamen objeležiti, i sjaj mu podariti; narodne veličine na narodno groblje; i svaki budući testament koji vapi da se ta i ta istaknuta kota kapariše, poništiti.
Evo me već uhvatila nesvjestica što gnjavim blagorodnog čitaoca takoreći privatnom mišlju! Istovremeno, ne mogu da se zaustavim! Jer:
Nakana zaposijedanja crnogorskih visova je u punom jeku. Na glavici Zaostra samo što nije započeo svoje stolovanje četnički apostol Pavle Đ.
Pa, Crnogorci, majka mu stara! Hoćemo li da uzvisimo najpotonje ljude? Hoće li te odluke donositi najpotonji političari? Hoće li nam dvonožac, među školskim drugovima stigmatizovan kao šunjalo, verifikovati Listu društvenih vrijednosti?
Nije crnogorska tradicija da zločinca penjemo na vis. Crnogorska tradicija je da nas pjesnici gledaju sa planina. Da pomiješamo pjesnike i koljače – zadnje je što nam treba pred sudom predaka i pred licem svijeta. Nesrećni zaostranski građevinari i livci nijesu svjesni da ovim postupkom bacaju očajnu ljagu na Njegoša – u kojeg se samo kunu, jer za drugo i nijesu sposobni. šta može da nastane kad se udruže Njegoš i Pavle Đ.? Pošto Đ. nije i ne može biti pjesnik, za bojati se da će biti u opticaju asocijacija da je i Njegoš jednovjeroumni zločinitelj! A kome još treba u Crnoj Gori ovakav rasplet? Džaba nam planinske istorijske matrice ako su i u kolonama i u redovima pomiješana imena koja nemaju zajednički imenitelj sposoban da sjaji kao svetionik našeg svekolikog integriteta. Baci paralele ako su od ovakve prostačke vrste. Da zdrava čovjeka stigne insomnija
Trebalo je u ovom tekstu, po planu, da pišem o radosnoj temi da će za godinu, za dvije, otmeni svijet proslaviti stogodišnjicu značajnih otkrića u fizici koja su, kao niz sukcesivnih kognitivnih eksplozija, protresla intelektualnu scenu planete Zemlje. Fitilj tih detonacija potpalio je Albert Ajnštajn. Neka ostane ta tema za drugi put. Pošto:
Danas je urgentno da se sjećamo opasnih banalnosti fašizma, koji je izgleda i godišnjica i povampirena stvarnost. Koje je jade pomenuti njemački fizičar Jevrejin vidio od Pavlovih mentora! Morao je iz domovine, kao i mnogi, u sumornu i tegobnu emigraciju sredinom tridesetih prošlog vijeka – onih dana kad su Njemačkom kao zlokobne munje sijevali odblijesci sa uglačanih sječiva dugih kristalnih noževa. Poznato je da je uspon fašizma u Njemačkoj pred Drugi Svjetski Rat značio i bijesno razbijanje internacionalne nauke na kvazinacionalne nauke. Došlo je do polarizacije između nacionalističke naci-vlasti i internacionalističkog Nobelovog komiteta u švedskoj. Kad je 1936. godine dobio Nobelovu nagradu za mir antifašista Karl fon Osjetski, Hitler je donio zakon koji zabranjuje njemačkim građanima da primaju Nobelovu nagradu (sic!). Poznat je Firerov smiješni bijes kad na olimpijadi u Berlinu arijevska rasa nije mogla da doskoči jednom afričkom potomku. Još je groteskniji ovaj gest koji kažnjava Njemce što su istaknuti prvaci na polju nauke! Puno je primjera, mimo Ajnštajnovog slučaja, koji uputno govore da se fizičari onog doba nijesu prepali od fašističke nemani. Pomenimo samo gorostasnu porodicu Plank. Otac Maks, antifašista, zadužio je svjetsku prirodnu nauku otkrićem kvanta zračenja kada je otvorio široka vrata razvoju savremene kvantne fizike. Ali je u toj porodici rastao i Plankov sin, odgajan na istoj antifašističkoj rezonantnoj misli – kad je bilo najopasnije. Suđen je kao član jedne zavjereničke grupe koja je pokušala atentat na Hitlera, i pogubljen. Ne može se zamisliti veća roditeljska žrtva prinesena borbi za uljuđenje svetske kulturne scene.
Posle svega, Njemcima ne pada na pamet da troše bronzu na spomenike prvacima zverstva. Zašto je urgentno da to čine Crnogorci, i to u procesu besmislenog glancanja biografija opskurnim ličnostima koji su restlovi fašizma (samim tim ne i zanemarljive štetočinje)? Priča o Pavlu Đ. je ispričana. Kome je to nedovoljno u državi Crnoj Gori? Koji su razlozi da to bude nedovoljno? Vidite li, kad pričate sa zagovornicima zaostranskih spomenika, kao da vas tvrdi predmet bije po glavi? Kad novac ne bi bio u pitanju, takođe, iznio bih hipotezu da je Đ. odbor skovan od metala čistog šarlatanijuma! Kako su kukavne kvazipolitičke argumentacije sa opozicione crnogorske scene koje guraju bronzu uz čukare Zaostra. Nije šijaković, nego vrat! Ko ima strpljenja, svaki čas bi ih morao opominjati na elementarnu logiku, onaj izvikani common sense. Koliko juče je u svečanoj vijećnici opštinskog doma u B. odzvanjala ordinarna glupost kako se u Crnoj Gori, jedinoj na svijetu, učaurio komunizam. Pa navodno iz toga slijedi nužnost restauracije krvavog apostolizma, i mora nam na usta pojaviti bala Pavlovog (Đ.) uslovljenog refleksa! Ne, gospodo ponavljači: iz negiranja istinitosti suda A nikada ne slijedi istinitost suda B. Pamet je nešto složenije strukture. Nije svaka promena poboljšanje. Ne znam šta drugo da dodam, nego da se izrazim i na engleskom: This was a change, but it was no improvement.
A da je interesantno, ko sve ćuti o građevinskoj inicijativi na oformljenju spomenika jednom Đ. – interesantno je, višestruko. Zabaljaju se, po prilici, egzorcizmom u Vasojevićima. Ili misle da su u pitanju građevinari maločetnici, kojima identitet štite pravne knjige?
Pričuvajmo se. Primijećeno je da bogalji znaju da budu zli.