Taman kad je moj, svestranih vrlina čitalac, prepadnut prerspektivom sindroma profesorske zaboravnosti na koji nailazi u mojim tekstovima, pomislio da je bez potrebe, tuđom nebrigom, gurnut u nelagodu – evo mene gdje ispunjavam staro obećanje da se čitalački usrdno pomolimo svijetlim sjenima neprevaziđenog hrvatskog književnika Ivana Mažuranića. Činimo to povodom dostojnog jubileja, sto šezdeset godina od kako je pjesnik stavio svoj potpis, u gradu Karlovcu 29. studenoga 1845. godine, ispod posljednjeg stiha u spjevu “Smrt Smail-age Čengića”.
Kako postupiti kad je riječ o autoru i djelu, o kojemu je pisano mnogo? Samo je jedan put, i njega ćemo se ovdje držati: još jednom pročitati djelo, i vjerovati u impresije čitaoca, koji jedini ne čini krivdu autoru…
Perfektnu, umjetnički konzistentnu strukturu ima Mažuranićev ep! Stoga valja nama na početku – sa đačkom prilježnošću – reći nešto o tome. U Agovanju se čitalac upoznaje sa jednim notornim tiraninom (naše životne drame, pak, zaista uvijek počinju agovanjem). Prikazuju se masovne scene (realne, surove) pogubljenja i mučenja utamničenih Brđana. U njima, što je neophodno za dimaničku nosivost spjeva, odigrava se scena jednog konkretnog zločina, gdje žrtva ima ime i prezime. Zbog kukavičluka, ili bilo čega drugog, pogubljen je i Turčin Starac Durak. Smaknuću prisustvuje i Durakov sin Novica.
U Noćniku, slika se Novičin konspirativni dolazak na dvor u Cetinje. Turčin koji je ozlijeđen scenama zločinačkog satiranja i bestijalnim pogromom sirotinje, i nadasve ponižen ličnom tragedijom (desilo se nepotrebno ubistvo njegovog oca, uz bahatost iživljavanja) ide do Crnogoraca da im pomogne u akciji eliminisanja ovog bolesnog i sujetnog zlotvora.
U stihovima Čete, pjeva se o pripremama da se ubije zulumćar i oslobode zarobljenici. Na pravi način motivisani čitalac skoro da uživa u ulozi saučesnika; on je psihološki pripremljen, vrletne Crnogorske putanje doživljava kao simbol teškoća koje su cijena slobodarstva.
Onda slijedi Harač. Sjajnim umjetničkim sredstvima predočava se poprište gdje će Aga da skonča. Detaljno se iznose (još jednom!) bestijalnosti pijanog nasilnika. On ne sakati samo hrišćansku raju, on sakati i svoje Turke. Saferu izbija oko loše hitnutim kopljem. A bijes Agin je višestruk: Ne može da se domogne harača od podanika, obrukao se kao loš rukovalac oružjem – sve pred svjedocima. Ta bruka ga žeže, ponavlja se motiv povrijeđene sujete.
Pjesnik nas potom uvodi u kulminaciju pokvarenjaštva, o tome hoću vama besjediti. Pomislite samo:
Aga dolazi do mračnog zaključka kojem su sklone sve kabadahije: nijesu bitni zločini. (Nepotreban je Haški sud.) Bitno je kako se (ne)djelo potomstvu opiše. Važno se sa zemlje vozdići do nebesa. Kako? Pomoću poezije, to jest guslama! Danas hulje same pišu poeziju i romane, a u vremena ona, zločinci su tražili pomoć od vičnih lirici i muzici. Mažuranićev aga primorava vojvodu Bauka da gusla, te strunom i glasnom žicom opiše agine “junačke podvige”. Hrabri guslar, međutim, razglašava nitkovluk Smail-age koristeći metaforu u kojoj se pominje izvjesni Rizvan-aga. Na kraju guslar zaključuje: Rđa bješe Rizvan-aga silni. (Pazite, desila se vjekovna transformacija: naši savremenici profesori univerziteta, korifeji pravne nauke, okačiše čast svoju konjma za repove, a svu dlaku repova potrošiše za gudala da veličaju biografije rizvan-aga naših dana.)
Silnik sluša aluziju, i rješava sve da pomori, da svjedoka ne bude, kad već nema ni žuđene pjesme koja će ga udobno smjestiti u istoriju. Na vrhuncu njegovog bijesa – stiže četa pravednika, za koju čitalac zna, i očekuje ju! Silnika i njegovu zlu svitu (uvijek postoji zla svita) stiže pravična kazna, višestruko zaslužena. Hrabri Bauk ostao je u životu, kao što i trebuje u ozbiljnoj fabuli! I Novica je poginuo; opet pravo poetsko rešenje.
Na kraju epa čeka nas lijepa i kratka Kob, 34 stiha o prolaznosti svake moći – karikaturalne slike zemnih ostataka jednog monstruoznog zulumćara. Ali scena se (delikatno!) otvara deseterački, u čast Crne Gore: “Lovćen gora u nebo se diže”… Kraj spjeva time rađa nadu, dobru i za naše dane, nikad suvišnu, da ničija ne gori do zore a da će se pomladiti vrline naroda personifikovane u trajnosti i veličini planine Lovćena. A on godine 1845. još nije bio kultni brijeg. Tek će to postati, negdje poslije 1851. godine; možda je vladika Crnogorski u ovom spjevu našao ideju da izdvoji Lovćen brdo od ostalih brda?…
Nema u ovom epu književnih padova koji propagiraju ljudske vrijednosti drugačije od univerzalnih (“Loše sluge goreg gospodara / Spopadoše trostruke kandžije..”). Ti stihovi zagonetno i opčinjavajuće izlomljene forme sijaju pravičnošću i nadom, na ushit današnjeg čitaoca. Mažuranićev ep živi, umjetnički relevantan. Pored sjajnog stila (“Rosa sitna, ko da nebo plače”) i čudesno lijepih umjetničkih slika (“A sto oka ko proz rosu / Mješte sunca dugu vidje”), stamena osnova radnje moralno je nerazrušiva (“Ko da veli: raja nek propade / Samo pjesni čuvat se valjade!”). Ta komponenta djela me u ovoj zabilješci fascinira!
Mažuranić uspijeva da ljuto međusobno suprotstavljene strane ujedini u odbrani ljudskih vrijednosti: Turčin Novica i Crnogorac Mirko nepodijeljeno misle da je najvažnije uništiti inkarnaciju zla u bestijalnog tiranina. Mažuranić, dakle, ne piše djelo gdje pop blagosilja akte istrijebljenja poturica kao takvih, nego samo konkretnih zlotvora – ma koje vjere bili!
Kamo sreće da su životne okolnosti dale Njegošu šansu da i on malo dotjera fabulu Gorskog vijenca, ugledajući se na savršenstvo umjetničkog utemeljenja Mažuranićevog epa. Neke stranice u Vladikinom prvijencu, čini se, zbrzane su. Moglo se bolje – u rečniku, u rečenici, ponegdje u stilu. Naročito na planu razvijanja drame – u fabuli, u motivima. Vremena, objektivno, nije bilo previše; grudobolja je galopirala. Možda je Njegoš bio malo i nervozan zbog pitanja književnog prioriteta kod Slavjana na Balkanu?
Književnik, poliglota Ivan Mažuranić, u mladosti eminens hrvatskih škola, u zrelom dobu pisac epa “Smrt Smail-age Čengića”, pod starost astronom amater i sakupljač matematičkih problema, da je počem danas među nama ne bi bio iznenađen ako bi Crnogorci uskoro izglasali za sebe državnu nezavisnost u korist istorijskog uozbiljenja življa na Balkanu.