Zove me Mirjana u kuhinju, bio je 18. februar 2019, negdje oko 11 sati. Pokazuje mi čitulju u Politici.
Umro moj drug Jezdo. Jezdo Marsenić.
Još od gimnazijskih dana bili smo srdačni prijatelji. Vaistinu, više njegovom zaslugom. Milo mi je bilo vazda sresti ga.
Jednom, na nekoj zabavi bivših đaka gimnazije “Panto Mališić” u Beranama, po običaju, za stolom smo zajedno Jezdo i ja. Vidim, društvo se smješka i gleda u nas. Nešto komentarišu, došaptavaju se. Jezdo me pita: “Čuješ li kako nas ’ogovaraju’? ” Kažem: “Ne čujem dobro, nagluv sam!” Jezdo: “Vele, koja je to misterija da se na ovakvim skupovima obavezno druže najbolji i najgori učenik u istoriji Gimnazije, i to svih vremena!?”
Smijeh. Nezajedljivi, dobronamjerni Jezdo.
Sad svejedno. Jezdi, dobri Jezdimire, sjećam te se evo još neko vrijeme…
