Životu poznajem od Milenine udaje u proleće 2006. Od prvog trenutka bio mi je drag: pouzdan domaćin, dobronamjerna osoba, optimista, veliki radnik na imanju. Centar okupljanja Stankovića i Rakića, pa i novih prijatelja Babovića i mnogih drugih.
1. Jedna velika boljka i neizreciva sentimentalnost je kod mene: nijesam zapamtio svog Dedu, odnijeli su ga gladni i teški dani Prvog svjetskog rata i boleščine neposredno poslije tog rata. Kad sam se ja rodio, Deda je bio mrtav dvadeset i više godina. Nebrojeno puta sam pokušavao da se u mašti sretnem sa svojim Dekom. Ali uzalud. Nijesmo u porodici imali ni fotografiju tog čovjeka. Ostale su samo dvije-tri šture anegdote iz njegovog života. One su govorile o njemu kao budimskom seljaku, koji je bio veseljak, sklon da popije sa komšijama koju čašicu rakije više. Ali meni je trebao njegovo lik, a nije ga bilo i nije ga moglo biti kad nemamo ni jedan fakat da se krene u smjeru vizualizacije Vukadina Babovića! I onda sam u jednom snu, a već sam imao više od šezdeset godina usnio svog Dedu. I šta mislite? Imao je stas i crte lica kao Života Aksentijevć iz sela Virovca! To mi se desilo. Taj san ne zaboravljam. Šta više, počeo sam da ga doživljavam kao nužan doživljaj u mom životu. Posle toga, kad bi sreo Životu, i razgovarao s njim, imao sam dečiji utisak da komuniciram sa dedom Vukadinom. Kako je to čudno! Jer ja sam samo malo mlađi od Živote. A gledao sam u njega kao da mu mogu biti unuk.
2. Jednom smo Mirjana i ja napravili izlet, sa Stankovićima, u Brankovinu. Sjajan i pamtljiv je bio taj dan. One šume i livade, oni plotovi kod Nenadovića, pa kuća i pomoćni objekti, mali muzej i zgusnuta istorija slobodarstva Šumadije i Srbije. Još i Desanka Maksimović ispod stare, ogromne i razgranate lipe. Na prigodnom kiosku kupio sam tamo Memoare prote Mateje Nenadovića. Božanstvena literatura. Čitao sam te stranice Beogradu, u stanu, kad sam sam i kad je kuća puna tišine, najčešće noću pred spavanje. Akter istorije priča svoj život i događaje kako je Srbija koračala ka izlazu iz tegoba ropstva pod Turcima. To su tako uzbudljivi detalji da je neophodno zamišljati likove kao da su eto tu, živi ovog momenta dok čitam. U toj atmosferi, za mene je Mateja bio Života, to mi je bilo najlakše i prirodno poistovećenje. (Drugi put da mi njegov lik služi da bolje vidim prošlost!) Jedino sam u mašti morao da Životi pustim dugu sijedu bradu! Ništa drugo me nije bunilo niti sprečavalo u poređenju. Jer Mateja Nenadović bijaše zaista hrabar čovjek, odan stvarima patriotizma, izgradnji države i društva poslije dugog porobljavanja, beskompromisan, a lukav pregovarač, pouzdan ratnik, nezamenjljiv diplomata. Sve je poslove u Karađorđevoj vojsci obavljao staloženo, ne mareći za smrtne opasnosti, bez ličnih kalkulacija. U takvu istorijsku ličnost je izrastao mladić koji je imao nesreću da iz prikrajka gleda kako mu vjerolomni Turci u Valjevu sijeku očevu glavu, glavu umnog kneza Alekse Nenadovića, na sputanom truplu, zajedno sa Birčanin Ilijom. I meni je bilo posve prirodno da u sadašnjem vremenu u mojoj mašti ulogu Mateje odigra srčani i srdačni Života.
Ovu priču sam se usudio da ispričam u Životinoj Odžakliji, pred gostima i pred samim Životom, 13. jula 2017. godine. Života je ćutke saslušao moje pripovijedanje, vidno uzbuđen, a pognute glave, kao svaki skroman čovjek kad ga hvale. Možda mu se učinilo da su moje riječi prejake, da pretjerujem. Zato sam malo i skratio besjedu da ga poštedim stida. Ali ja znam da sam govorio iskreno i istinito.
3. Onda su mene stigle zdravstvene nevolje. Branko i Milena, sa Olgom i Dušanom, upriličili su popodnevnu šetnju do Virovca u nedelju 15. oktobra 2017. Ja sam se osjećao kao na smrt osuđeni koji je nečijom milošću na kratkoj a privremenoj slobodi. Razgovarali smo sa domaćinom u dvorištu. Života mi je tada rekao, za mene iznenada, ozbiljnim ali malo i sjetnim glasom da bi volio da poživi još tri godine. Toliko je odmjerio. Vidio sam da nije slučajno rekao tri godine; imao je neku računicu, skriveni plan o kojem nije ništa govorio. Tri godine. Ja sam ćutao i odobravao klimanjem glave.
4. I bez te tri godine bilo je mnoštvo svijetlih momenata u Životinom životu. Imao je mudrost i sreću da otpočne zajednički život sa Micom i ta veza će dugo potrajati, kao kod svih ozbiljnih osoba. Znao je da nalazi i čuva svoje radno mjesto. Rodili su Canu i Slavicu. U mom selu bi to bio razlog za utučenost. Nije isto kad se rodi sin ili ćerka. Na ovom primeru smo videli da zaista nije isto: bolje je kad se rodi ćerka, da oproste na riječi prisutni sinovi! Zetovi su kod Živote bili u rangu sinova. Onda su došli na svijet Bane i Sašo. Oni su odrastali ako da su postali Životina radost i ponos. Onda su došli Dušan i Olga. Ja sam napravio Životine fotografije s unučadima; treba videti na njima ponosnog Dedu sa praunučadima. Doživio je i Dašino rođenje. Jedan pun i ostvaren život.
5. Poslednji put sam se čuo sa Životom na Božić 7. januara 2018. Kod njega i Mice na selu su bili Branko i Milena sa Olgom u Dušanom. Čuo sam njegov zvonki glas u telefonskoj slušalici. Bio je poletan, srećan sa unukom i praunučićima na dan Hristovog rođenja. Pokazao je veliku radost što sam se javio da čestitam praznik. I sam sam bio tronut njegovom srdačnošću. Uvijek me je oslovljao sa „prijatelju“.
6. Slava mom i našem Životi! Dugo će se pričati o njegovoj čovječnosti, privrženosti porodici i dobroti prožetoj velikom osjećajnošću. Zato što ćemo mladim snagama pričati, a oni pamtiti i pronositi tu istinitu priču, ko je bio i kakav je bio naš Života Aksentijević.
