Kad čitamo o gnjidi PR koja je u Skupštini pobila onoliko hrvatskih lidera, a da nije donijela sreću ni Srbiji, ni Hrvatskoj, ni Crnoj Gori, pitamo se je li taj nesrećni stvor jedina srpska vucibatina iz Crne Gore kojom su se poslužili režimi u Srbiji. Nije, naravno da ne može biti, osjećamo da ih ima onoliko! Ali se o tome rijetko priča i piše. Tek ponekad, kad vlast misli da ima smisla spinovati i pomoću takvih ružnih persona nanijeti ljagu Crnogorcima.
Tako smo u aprilu 2019. čitali biografiju okrutnog probisvijeta Jakova Jovovića. (Znali smo da sokolovi Jovovići regrutuju četnike, ima ih i kapetana i pjesnika, i varijeteta između, ali se ne smije bahato griješiti duša – uvijek je bar jedan nevin i to se mora poštovati, to nam veže jezik za zubima.) Jakov je bio u srpskoj vojsci medaljon – em Srbin, em iz Crne Gore, em svaštočinja, em zločinac koji ne preza, ljubi ga uspomena na vojvodu iz Struganika i njegov telegram onim koji hrle ka toplom moru.
Kad se sprovodio prevrat 27. marta 1941, trebalo je krivotvoriti. Nije se imalo kad čekati. Trebalo je Petar da postane punoljetan, pa je postao. Trebalo je da punoljetno čeljade napiše proglas pučistički, pa je to učinilo neko drugo punoljetno čeljade. Trebalo je da falsifikovani Kraljev proglas pročita Kralj Petar, pa su našli Kralja Petra u liku kapetana Jakova Jovovića. I ovaj je Srbin iz Crne Gore taj zadatak srpskih pučista odlično izvršio! Đuro Radosavović piše:
“Jakov Jovović se nakon 27. marta vratio u Crnu Goru i kao komandant Bjelopavlićke četničke brigade počinio mnogo zločina. Surov i opasan, kažu da se ponašao kao pomahnitali kralj… dobar deo svog života se lažno predstavljao… Spreman na sve.”
(Đuro koristi sprdačinu ’montenegringo’, ali ja pišem precizno: Srbin iz Crne Gore u službi režima u Srbiji.)
Ima li ovakvih tipova još? Naravno, ali o njima ćutimo do sledeće neke prilike.
