Pjesma počinje sa atmosferom snažne epike: Mlada, lijepa žena gazi hučnu rijeku:
Bosa Mara Bosnu pregazila.
Na drugoj obali opet epska scena. Žena je prebrodila bujici i umorna nije počinula na kamen ili busen, već:
Na vitu se jelu naslonila.
Kakav je zao udes natjerao đevojku na težak i rizičan poduhvat? Očito neke spoljnje okolnosti prijete. Život joj je ugrožen? Bježanija, uzmicanje? Ona govori vitoj jeli:
Vita jelo ti visoko rasteš
Što te pitam da mi pravo kažeš.
Da, očekujem da se neka potjera približava; ali zašto? No, ovdje se atmosfera pjesme radikalno mijenja. Epika prelazi u liriku! Nevolja nije u svijetu oko nas, niko nas ne ranjava u napadu i nasrtaju, nego u našoj ranjenoj duši je nevolja:
Je li mi se oženio dragi?
Ono što na početku liči na ugroženost mladog bića poretkom stvari u okrutnom svijetu, transformisalo se u probleme uzburkanog mora napaćene duše u mladom biću! I toliki su to talasi nespokojstva da se djevojci čini da okolina saučestvuje u njenim jadima; da vita jela zna za ljubavne jade (“Jeste, Maro, i ćerku dobio i tvoje joj ima nadjenuo”), i zato je visoko pomolila vrh da osmotri šta radi nevjerni momak već godinama?
Bosna se može pregaziti, bose noge mogu preko vode, kamenja i bespućima mogu, ali se mlada djevojačka duša davi u cunamiju ljubavnih osjećanja. A još je drži na površini, da ne potone, ona čudesna vijest da njegova ćerka nosi ako ne njeno napaćeno srce, a ono njeno nevino i časno ime. Sevdalinka!
