Naša kuća u Budimlji uvijek mi je bila draga. Volio sam što je od pouzdanih kamenih ploča iz Jejevica sazidana. Što je čvrsta i prostrana. Što nije na sprat: odmah iz bašte djeca utrčavaju u kuhinju i dnevnu sobu. Svako ljeto krečenje, a kreč domaći, mastan, punomastan, oštrog mirisa čistoće i dezinfekcije.
Znao sam naravno da ljudi imaju raskošnije kuće, bolji namještaj, više prostora, kompletnije grijanje – ali mi to nije ništa značilo. Posle prijatne večere sa braćom i sestrom selili bismo se u dnevnu sobu; pamtim šale i smijeh, vedrinu razgovora sa roditeljima, stricem i strinom i gostima. A na spavanje se išlo u drugu sobu, hladnu kao ledara. Ništa ne mari: zavijemo se u jorgan i zagrijemo ‘brlog’ svojim mladim tijelima. Tvrdo spavanje dok nas sunce jutarnje ne razbudi!
Ali jednu veliku prednost je naša kuća imala: visok plafon. Pričao nam je otac da je strogo pazio, u onoj nemaštini kad se pravila kuća, da postavi plafon što visočije! To mu je odnekud bila opsesija – visoka tavanica. On je držao da je taj uslov sine qua non. Smrklo mu se bilo što je u staroj kući udarao glavom u nadvratak! Tako, ja sam uvijek imao utisak da plafona i nema – da je tako visoko da je nebitno postoji li ili ne. To mi je davalo osjećanje prostora, slobode, netjeskobe.
Sećam se ovdje djetinjstva u vezi sa jednim citatom iz romana Zločin i kazna. Dostojevski je stavio u usta Raskoljnikovu ove riječi: “A znaš li, Sonja, da niske tavanice i teskobne sobe dušu i um pritiskaju!” (Peti dio, četvrti odjeljak.)
Dušu i um pritiskaju… Otac je imao teško djetinjstvo; ispisali su ga iz četvrtog osnovne, jer nije bilo novca za dalje školovanje; mogao je samo stariji brat Kosto da nastavi školovanje.
Dostojevskog sigurno nije čitao.
