Matematičar Radenović priča predsjedniku države AV kaže da je božji dar što je rođen u Dobrim Vodama, siromašnom selu sa juga Srbije. “Pitanje je kakav bih ja bio da sam rođen u Beogradu ili bilo kom mestu u Srbiji gde sad deca koja idu u prvi razred uče matematiku na način kako se uči. Imaju tri knjige, a ne znaju da čitaju.
Istovremeno, zapaženi, visoko citirani matematičar Stojan ne želi da sa djecom živi u svom siromašnom selu! Hoće da kupi stanove ćerkama u Beogradu. “Radenović javnosti prodaje priču o nekakvom izgubljenom raju teškog siromaštva u kome stasavaju genijalni matematičari. Jedno Radenović priča, a drugo radi, što ne priliči pedagogu.” (Dejan Ilić)
Ne priliči. No. Ne možeš u Srbiji samo da imaš objektivne naučne pokazetelje da bi bio promovisan u javnosti. Da budeš akademik i slično. Moraš da istakneš da si hvala bogu potekao sa srpskog sela i otud sva pamet koju imaš i uspesi u karijeri.
To Rađenović uviđa i priča budalaštine na tu temu, jer drugačije ne ide. Ne sije on konfuzije, ne trabunja nelogičnosti – samo uviđa koji je jedini put i plaća putarinu da hoda u tom pravcu.
Pa koji je to Srbin na glasu propustio da naglasi višnju mudrost srpskog seljaka, te genijalnost nepismenog Miloša Velikog? Miloš Veliki, koji je imao za podanika jednog Vuka Karadžića, cio život uživao je u izboru da ne nauči ni jedno od trideset slova naše “najprostije i najlepše na svetu” azbuke.
Ostavite na miru mog komšiju, devedesetih, Stojana iz Kragujevca. (I svim drugim obrazovanim ljudima u Srbiji oslobodite muda iz roglji vjekovne radikalske torture.)
Stojan je samo stavio na dva tasa srpske vage dvije teške životne dileme: stanovi za đecu na jednom i moral naučnika na drugom. Na koju je stranu pretegnulo?
A o tom već nemam snage da pripovijedam.
