Ponečega se sjećam iz mojih đačkih čitanki, mnoge stranice sam i zaboravio.
Ali do dana današnjeg sjećam se priče kako je neki dječak spasio grad Harlem u Holandiji od katastrofalne poplave. Primijetio je rupicu u nasipu koji štiti kopno Holandiju od poplave voda Severnog mora. Holandija je ispod nivoa mora i dječak je shvatio da se katastrofa mora spriječiti. Svojim prstićem začepio je kanal uzane pukotine i svu noć odolijevao strahu, gladi i umoru – dok nekako nije stigla pomoć (uplašenih meštana koji su ga tražili?). Dječak je postao heroj. Velikom odvažnošću i malenom snagom zadužio je Holanđane. Neko je pisao o tom događaju, pa sam pročitao odlomak?
Ja sam preživljavao ove scene podviga malog čovjeka danima, godinama, iznova. Evo u starosti se sjećam te epizode iz svog školovanja. Bila je to, čini mi se, dobra čitanka. Ko je odlučivao o programu nastave? Dobro je učinio. Eh.
Onda sam počeo da sumnjam – jesam li stvarno dobro shvatio i zapamtio osnovnu nit radnje? Izvor znanja i sjećanja? Da nijesam sanjao i pobrkao i pomiješao sve utiske iz potonjeg života?
Ne!
Kao da me je munja ošinula kad sam kod Saramaga (Kameni splav, strana 158) pročitao, Zavalimo se potomcima onog dječaka heroja koji je, uz pomoć samo nježnog kažiprsta, spriječio da grad Harlem nestane sa mape svijeta zbog poplave i potopa.
