Dvadesetsedmog januara 2006. objeležen je Međunarodni dan sjećanja na holokaust. Holokaust je stradanje Jevreja u Drugom svjetskom ratu, uglavnom u fašističkim krematorijumima od 1939 do 1945. godine. (Kod starih Grka i Rimljana, holokaust je ritualni čin žrtvovanja životinje u čast bogova; uopšte – žrtva koja strada u vatri.). Tog dana:
U Beogradu je otvoren Memorijalni spomen-park, Topovske šupe na Autokomandi. Od 22. avgusta 1941. do decembra iste godine tamo su tamničeni Jevreji i Romi, i izvođeni na stratišta. Govorio je predsjednik Vlade, g. Koštunica. Novine pišu da je govornik naglasio “da moramo odbaciti svako negiranje zločina.” U toj rečenici nema osnovnih podataka, koji su duša sjećanja: Kakav je bio zločin, ko ga je načinio i ko je žrtva. Generalizacija zločina ne vrijedi pišljiva boba (miloševića). Govornik je još elaborirao, da moramo biti protiv svake isključivosti. A-ha. Poslije je kanda malo pominjao Banjicu, Jajince, Staro sajmište… Ali nije Ljotića i Nedića.
Od maja 1941. do maja 1942. ubijeno je 14000 jevreja (od 16000, koliko ih je bilo u Srbiji). Agencija Beta komentariše, da je to jedna od najtemeljnijih nacističkih akcija ikad sprovedena u tom ratu.
Da je to agencija Alfa, ona bi svakako rekla i kakva je bila uloga srpskih ondašnjih vlasti u svemu tome pogromu (misli se na kvislinške vlasti u Beogradu; ali kako reći, kad je tamo đeneral Nedić koji telefonira Ljotiću dok pije ljutu ćaskajući sa okupacionim komandantnom koji se raspituje kako je đeneral Mihailović ove noći).
A predsjednik Tatić (kohabitacionista) se oglasio veoma prijekornim riječima da je “holokaust opomena svim ljudima u svetu da ne dozvole da se ponove strašni zločini.”
Bolje da je opomenuo neke oko sebe, a ne sve u svijetu (!). Bolje da je rekao, da se ne ponovi da Srbi ubijaju Jevreje i Rome, koji su tada bili Cigani. Bolje da je rekao, daleko lepa kuća kvislinzima. Ali nije rekao. U Narodnom pozorištu je postavka komada “Đeneral Nedić”. Đenerali su to.