Završio se još jedan dan; kao i svi, pronio sam evo ko zna koji put masku usplahirenosti od svanuća do klonuća. Pred večeru, legnem melodramatično na kauč i uz svijetlo male stone lampe čitam koješta. Gle, uvaženi intelektualac piše javni dnevnik, nedjelju dana, šta on sanja a šta se nama događa! Vidim da je u srijedu stavio aktivnosti koje je isto mogao sjajno da opiše u kutku za petak. Ideja mi se u stvari sviđa. Neobavezujuća litararna forma u kojoj ste vladar bez mandata. Kažu da je ekstraordinarni (i ponekad zabavno teatralni) profesor Fejnman ovako jednom na predavanju reagovao na insistiranje ljubopitljivog slušaoca: Pitate me to, je li? O tome ne znam ništa, pa ću vam sada govoriti o nečemu što je meni blisko, na primjer kako svjetlost bira put, baš taj kojim putuje Nešto me vuče, da ovog puta, niodkoga zamoljen, vodim tako koncipiran svoj dnevnik – dobrim ljudima na bilo kakav uvid.
Ponedeljak. Učestala je upotreba jezičke konstrukcije: Iz razloga što. Tek je počela sedmica, a tri puta sam čuo: Iz razloga što! Jedan je političar, inače TV mučenik, ojađen iz razloga što Crnogorci imaju maternji jezik. Ministar mi je objasnio da je plata mala iz razloga što je limitiran budžet. Seljak mi na pijaci govori da je jabuka skupa iz razloga što je banana jeftina… tako nekako.
Neće da kažu: Zato što. Neće da kažu: Jer. Neće da kažu: Zbog toga i toga. Nego se izdilče, poprijeko pogledaju kameru i strogo objasne: Iz razloga što to i ovo…U stvari, vrlo često kažu baš ovako: Iz prostog razloga što.
Zbog čega tako pričaju? Pardon: Iz kojeg prostog razloga se tako oni izražavahu početkom dvadeset prvog milenijuma? Život nam se ofucao, eto zato. Komercijalizovao se, i to na crno. Sve što ugrabimo, kao da iz neke torbe, tuđe, vadimo. Bez velike naše zasluge i zarade. Tako i razloge više ne iščirikavamo sopstvenim umom iz prostora zagonetki, nego darivana rešenja vadimo iz nekog nadohvat torbuljaka, koji je u posjedu milostivog gazde. Sljedstveno, razlozi više nijesu zbog, nego iz. Što smo intimniji sa vlasnikom torbe, to jeprostije izvući. Tako mi se čini ovog ponedeljka!
Utorak. Danas me jedan inače istaknuti jezikoslovac upozorava da nije korektno reći: Za kilogram jabuka treba izdvojiti toliko i toliko dinara. Preporučuje glagolplatiti. Mrštim se, ne slažem se. Ekonomski, i drugačije, nagrđeni potrošači na pijacama, i drugde, spontano su izvršili značenjsku translaciju glagola izdvojiti. To novo jezičko polje su prihvatili i novinari i sada ga s pravom eksploatišu. O čemu je riječ? O skupoći. O odgovornom i grčevitom, a permanentno sa zebnjom, uvidu u porodični budžet.
Kad komotno živite, normalno živite, vi tada na pijaci plaćate, trgujete, trošite. Kad ugroženo živite, na ivici egzistencije, vi naravno ne plaćate; vama otimaju iz džepa. I zato tu valja reći: izdvajamo od sirotinje! Na pijaci ste što morate, a radije biste pobjegli. Od nakupca, gospodine lingvisto. Nakupcu se ne plaća, njemu se izdvaja. Dva su dakle momenta koja su izazvala tjeskobu u logičnom poimanju glagola izdvojiti: 1) siromaštvo vlasnika novčanika, 2) gramzivost i bezobzirnost onog u čiji se džep sliva narodna sirotinja. I za sitnice, panično izdvajamo. Dakle, nije riječ o slabom osećanju jezičkih finesa, nego baš obrnuto: o suptilnoj interakciji života i jezika! I to ne samo utorkom.
Srijeda. Zanemarena riječ postojbina! Riječ vodi porijeklo od: postojati. Masovne seobe, izgnanstva, protjerivanja nijesu okolnosti pogodne da se psihološki prihvati inače sjajna riječ: postojbina. Za mnoge, mnoge, ne postoji mjesto gde su rođeni preci. Prosto, tamo više ne idu, ne mogu neće. Ljudi izbjegavaju da kažu: postojbina; boli ih. Smisao riječi ih guši, i muči. Zato će prije reći, domovina. Ali nije to isto bilo, nikad. Zato su se Latini vadili izrekom: Ubi bene, ubi patria. C,c,c.
Četvrtak. Malo, malo pa me more monarhijom. Ne mogu da se sjetim da sam za monarhijom prosuo mnogo suza. Što ne znači da od republike neću dobiti čir na stomaku. Evo će tome skoro dvjesta godina kako je Darvin svjedočio (po prilici, nepitan): “A republic cannot succeed till it contains a certain body of men imbued with the principles of justice and honor”. Mi bismo danas rekli: Republika (kao i svi drugi ozbiljni poslovi) traži da postoji u društvu kvorum pravde i časti. Inače, ubica Crnogorske monarhije pevao je na ekavskom.
Petak. Kao što nas je učio Marfi u svojim zakonima, što vrijedi tjerati – vrijedi i pretjerati. Zato i ovog petka pominjem Darvina. Javlja se iz Patagonije i upozorava da treba povezati fakt iščezavanja neke vrste sa uzrokom koji se zove već uveliko naglašena tendencija te vrste da degradira, da se smanjuje, da je ugrožena. Onda daje ovakvo pamtljivo poređenje: Nelogično je znati da je smrti jedinke prethodila bolest, pa ipak kad ona umre čuditi se i vjerovati da je po srijedi neko nasilje (admit that sickness in the individual is the prelude to death – to feel no surprise at sickness – but when the sick man dies, to wonder, and to believe that he died through violence). Poslije sam meditirao o tendenciji Crnogoraca da u životnim utakmicama koje su vodili, i danas ih vode, ne povežu ili kasno povežu iščeznuće sa preludijumom iščeznuća. Poslije pitaju, šta bi?
Subota. Za okruglim stolom sveobjašnjavajuća dijaspora. Histerija protiv kolektivizma na djelu izgleda ovako. Kuća je privatna; sve u kući je privatno; sve oko kuće je privatno; i nad kućom, imovina je sva privatna. E, jest vala, tu kolektivnog nema, ne može ga biti i ne smije ga biti. Ali čast je sada kolektivna. Ali krivica je sada kolektivna. Ali odgovornost tek, najkolektivnija. E, jest vala! Tu ličnog i pojedinačnog nema, ne može ga biti i ne smije ga biti. Ne postoji zločin radovanov ili zločin mladićev, to je zločin deset miliona, kad zločin podijeliš na deset miliona individua, dobiješ mali zločin, zločinčić, koliko god bio integralno monstruozan kad ga isparcelišeš na deset miliona dobiješ mali fraktal zločina, nevidljiv golim okom. Koga još interesuje, i kome je nesnošljiva, nevidljiva čestica zločina? Kome još smeta kad se namjerno nevaspitani đaci, tinejdžeri sa tri prsta, sinovi uglednika sa četiri prsta, valjaju glavnom ulicom i viču, ubij šiptara? Šta je tih jedanaest slova, kad se podijele na stotine uzvikivača? Samo zanemarljivi kolektivni fašizam, majušni, ovolicni, po potrebi i vidno alkoholisani idiotizam. Uniformisana i instruisana mladež, sa tri prsta Obraza, maršira asfaltiranom stradom, do poslednjeg dahaua.
Neđelja. Javljaju mi iz Postojbine, umro je Radivoje. Je li bolovao? Ne vala koliko ja i ti!
Pa šta mu bi?