Danas je 15. februar 2006; državni praznik Srbije. Podne je, gledam kroz prozor uz ulicu Piva Karamatijevića. Sunce grije, a to nije dobar znak: iz Marićevića Jaruge izaći će političke mečke i uplašiće se od sopstvene sjenke. Još dugo će trajati zima građanskog nezadovoljstva u Srbiji…
Najnovija naslaga srama pala je opet u vezi sa predsjednikom Vlade Koštunicom. Razgovarao je u četiri oka sa osobom od koje zazire razumno mnjenje. Poslije razgovora, ta osoba od koje zazire razumno mnjenje je jasno rekla: U slučaju nezavisnosti Kosova I metohije, proglasićemo stanje okupacije na tom dijelu Republike; institucije sitema neka onda preduzimaju radnje iz svog djelokruga rada – kako slijedi. To jest, oružjem ćemo braniti svoj stav.
Pred građanima, Koštunica se ovog puta nije branio poslovičnim stavom, da nije obaviješten. Nije se branio ni ćutanjem. Pokušao je da se brani – analitičarem politikologom. Ovaj je analitički rekao:
“Koštunica ima običaj da klima glavom. I povremeno govori Dam što sagovornici protumače kao slaganje, a potom se ispostavi da to nije bilo baš tako.”
šta nas je to istorijski zapalo? Jedan tip kojeg je vješto opisao Meša Selimović u romanu Derviš i smrt. Bolje da se pozovemo na ekranizaciju tog djela – sjetićemo se. Taj činovnik se na smrt dosađuje. Igra šah, u pogrešnom pokušaju da će ta igra okupirati njegovu svijest. Prima stranke, i ne sluša ih. Njegova površnost je beskrajna. Ali su patnje podanika stvarne!
U tekstu na ovu temu, B. Pavićević u tekstu “Klimoglav i klimoglavci” piše: “Ne mogu da verujem.” Takođe, M. Dereta kaže, u tekstu “Ćutanje pred objavom rata”: “Sram Vas bilo predsedniče Vlade Srbije što sa razgovora niste izašli prvi , jasno odbili pomisao na rat i pozvali se na razum i mir.”
Tri metra srama napadalo je samo od sinoć na jaruge ove zemlje… Mehanizacije nema, ljudi sa alatkama nema.
Malo je dvije-tri lopate za ovakvu nepogodu.