Zna se: Kad su Markovići s proljeća izdizali u katun, nijesu previše ranili, premda do planine ima više sati hoda. Čekali su da se svi u selu probude. Kao slučajno iz bisaga virila bi pršuta! Pršuta je, tih godina, bogme bila rijetkost – nijesu svi imali pršutu na tavanu ni pred Novu godinu, a kamoli oko prvog maja.
Tu istu šunku su najesen, na isti teatralni način vraćali kući, u selo.
Priču mi je ispričao Dine, a ko je njemu prenio, ne znam. Možda je negdje pročitao, ne znam. Možda se to ponavlja, na više mjesta, do danas, možda. Prišiveno je u našem selu Markovićima, i ko zna s kakvim pravom i s kakvim namjerama.
Kako god bilo, u ovoj zgodi ima nešto od pravog životnog šmeka, koji naginje mitu. I nekakva literatura s tim treba da računa. Sve ostalo je nebitno.