Mnoge javne ličnosti su podržane u nastojanju da budu poznate. Takoreći, učinjeno je da budu poznate. Njihovo djelo, manje ili više kvalitetno, ipak je samo etiketa, pokriće za publiku (kad se pita, što je on poznat, da se prosto može reći: zbog te i te knjige, ili sličnog proizvoda).
Duboko u tajnosti se drži stvarni razlog zbog kojeg su nekome otškrinuta vrata javne scene. Rijetko je da je neko poznato ime, a da je popularisan samo zato što ima neosporno dobru knjigu. Pojedinac mora još da je pravovjeran u odnosu na neku elitu. Kako on zadovoljava taj zahtjev, obično je duboka tajna.
Najbolje je ako autora štiti djelo priličnog kvaliteta, pa nije tako akutno pitanje porijekla njegove slave. Postoji ovakav primjer:
Ivo Andrić je napravio elaborat za iseljavanje Albanaca po naredbi Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije. (Basri Čaprići ovo kaže u Danasu od 12/13. novembra 2005.). Ovo može biti motiv da nacionalistička elita u Beogradu ne dozvoljava da potone mit o piscu, čak da on nije ni dobio Nobelovu nagradu. Razlozi slave kod naroda i kod elite neidentični su! Sad, na Drini ćuprija je stvarno dobar roman. I to je idealan slučaj koji priželjkuje svaka mimikrija. Andriću se posrećilo. Mnoge druge drže na površini samo potisne sile zasluga o kojima je zabranjeno govoriti. To nijesu zasluge kreativnosti. Mnogi takvi tazlozi su bizarni. Kad bi Akademije objelodanile enciklopediju bizarnih razloga, javnost bi se šokirala. To bi bio društveni skandal mučniji od bilo koje lustracije.
Ove i ovakve igre oko javne promocije ličnosti čine sindrom koji sam ovdje pokušao da imenujem terminom poznatost.
Malo se ko uzda jedino u snagu svoga djela. To odlično znaju kandidati za akademije. Sjeseni, kad se otvaraju konkursi za nove članove, roje se dodatne bučne izjave, koje treba da osnaže ličnosti kandidata. Na primjer, zakuka se nad sudbinom ćirilice. Pljune se neko sa spiska za pljuvanje. Pokaže se briga za kolijevku nacije. Pogleda se malo unazad, koliko bilo. Zapjeva se pokoja oda prvosvještenicima. Itd.
Zato je opasno javno pohvaliti nekoga. Vi iskreno hoćete da pohvalite nekoga, da biste promovisali neku vrijednost za koju se uvjereni da se mora podržati. Ali, tu je i zamka! Ne poznajete cjelinu nečije slave! Ono što potencirate vi, tek je samo triger da se odroni lavina razloga na sasvim drugoj strani brda. Briga Albanca iz Prištine, šta ja mislim o Andrićevom stilu. Tamo se zna da je tim istim stilom… napisan jedan elaborat za potrebe ekspanzionističke monarhije, koji nije bio prijatan za albansku populaciju. Niko nikad nije imao vremena da separira pisca od administratora, ako se to nekako i može.
Protivrečna stanovišta u nasleđu intelektualaca veliki su problem. Jer ipak ima i onih koji pamte… Kad bi bilo demantija, izvinjenja, samokritike ili odricanja – stvari bi se kako-tako i reparirale. Ali je na djelu uvijek i samo preskakanje crnih rupa istorije.