E, što volim da čitam nedjeljom beogradsku Politiku! Uvijek se nađe na nekoj šesnaestoj stranici članak koji nas podučava da je Njegoš – Srbin, brate.
Tako i ovog prvog junija ljeta 2003. Evociraju se sjećanja na neki dolazak Njegošev u Crnu Goru poslije dugog izbivanja. Za Srbske novine o tome izvještava 22. aprila 1847. novinar toga lista, dopisnik sa Cetinja.
Vladika je prispio u Kotor 26. marta paraplovom u četiri sata poslje podne. U izvještaju stoji “naš gospodar”, te mislim da je žurnalist Crnogorac, mada nijesam siguran. On upozorava čitaoca: U naokrug, a osobito istočno gole litične visine koje su snijegom pokrite potresale su dušu u Srbinu: u milom samostalnom predjelu našega junačkoga plemena staniti se!
Vladika se usput u Njegušima odmorio kod svog oca Toma, koji je tada imao 84 godine. Kako je starina ugostio sina i pratnju? A da po srbskome običaju!
Ostatak ne baš dugog članka (izbrojao sam devetnaest prosječnih rečenica) služi da se osam puta ponovi kako su Crnogorci pucali od oduševljenja, pri susretu sa Gospodarom. Ovako to jezički izgleda:
- Gruvale su neprestano puške;
- Zapucaše u velikom množestvu puške;
- Neprekidnim umnožavanjem glasa pušaka praćen;
- Prosuše oganj iz pušaka;
- Načeše maškuli (prangije) potresati cijelo polje;
- Velika sabrana gomila učini veliki šemluk;
- Opale oganj iz pušaka;
- Velikijem šumom pucnjave i pjevanja praćen.
Kad pogledamo ko je ovaj narod vaspitavao kroz istoriju, od Petrovića pa do danas, složićemo se da je uspjeh što još nijesmo ludi, u globalu i u pojedinostima.
Ili bar gluvi kao top – velikijem šumom pucnjave umlaćeni.
Još sam dopisao 28. junija, na Vidovdan, ovo:
Da ta kretenska ponavljanja na malom prostoru nijesu slučajna, niti proizvod lošeg stila, mogu dokumentovati ovakvim primjerom. Danilo Radojević, u članku Dva zapisa povodom Njegoša, u časopisu Matica (proljeće/ljeto 2003), navodi da je pojam Srpstvo unio u crnogorski administrativni jezik, kroz pisma, Simeon Milutinović Sarajlija dok je boravio, kao pisar – i ne slučajno – kod Petra Prvog. U pismu (mitropolitu Petru Prvom) od 18. 3. 1828. veselnik Milutinović šest puta pominje srpstvo. Radojević Sarajliju vidi kao agenta pravoslavnog intelektualnog kruga iz Austrije. To je dobro poznati princip reklame: ponavljaj do besvijesti! Dok svi Petrovići ne povjeruju da su perjanice Srpstva. Tako, treba ponavljati da Crnogorci jedino znaju da šenluče; što god da je u pitanju, oni pucaju. I kad proradi taj mit, lako im je reći da izginu kod Mojkovca. Jer, za šta su drugo? šta je čovjek ako propusti da se iskaže u svojoj autentičnoj šansi?