Iako ne bez izvjesne zebnje, slobodan sam direktno postaviti jedno pitanje. Ono je koliko neočekivano, toliko i delikatno: jesmo li mi hrabri ljudi? Radije ne bih, ali nemam izbora! Jer se ispriječila veća potreba, da se razgovara na temu: može li hrabar čovjek biti korumpiran? Posve sam siguran da se obraćam na pravu adresu; niko ne spori da egzistira (još uvijek) rašireni mit o Crnogorcima kao hrabroj naciji. Naravno, niko ne spori da postoje i odvažni Crnogorci – svako će lako iznijeti sopstvene primjere, iz sadašnjosti ili istorije, da potkrijepi tu tvrdnju. Ali, problem sa mitom je nešto dublji; on počiva na uvjerenju da postoji među nama dominantan broj hrabrih, takav postotak koji nas statističkom svojom težinom svrstava u sami vrh odvažnih zajednica i, izgleda, osigurava nam prvo mjesto bar na Balkanu. Za dokaze da nas neko pita, to ne volimo. Takve se stvari ne obrazlažu. Argumenti postoje, ali su prećutne prirode. Naročito ne bismo da ih precizno rangiramo. Ako se baš ne možemo otresti nasrtljivaca, pretpostavljenu srčanost ćemo najprije obrazlagati jednim drugim mitom – slobodarstvom. Po strani takve nedoumice – složićemo se bar oko dvije činjenice: za naše ime vezuje se navika brzog ginjenja i nepromišljenog pucanja.
S druge strane, mit pitomosti i opreznosti vezivan je za Slovence. Kad izmakne kontroli, a olako je izmicao, taj mit je znao da nam pripovijeda i o strašljivosti naše alpske braće. U najružnijim verzijama, koje su kuljale iz čireva pijanih i ušljivih pjesmuljaka govorilo se o podaničkom i konjušarskom mentalitetu. U svakom slučaju, vjerovalo se (ne znam valja li ovdje i prezent uključiti) da se navika brzog ginjenja i nepromišljenog pucanja najmanje može vezivati za Slovence.
Zamislite, moji saučesnici u ovim razglabanjima, da živite negdje daleko, daleko. Vi ovog časa čitate putopisca koji se zadnjih godina, sa namjerom ili bez nje, smucao po našim gudurama (uvijek je bilo takvih namjernika: iz Turske, iz Francuske, iz Grčke ili Ujedinjenog Kraljevstva…). Njegov telegrafski izvještaj o našim sudbinama s pravom bi mogao da glasi: Ko je bio srčan, i brzo pripucao, ne brojeći usplahireno ni tuđe ni svoje glave, dobio je državu.
Iz ovakvog izvještaja vi biste zaključili (a sve moje simpatije na vašoj su strani tim povodom) da su se državotvorne ambicije na Balkanu završile tako što su Slovenci i dalje bez države, za kojom su vjekovima žuđeli, a da su Crnogorci povratili državu koju su vjekovima imali. Bili biste u krivu, mili Bože! Rasuđivali ste pogješno, baš šablonski!
Jer uvijek kad dođe sudnji čas da se dati mit operacionalizuje, da se dođe do rešenja koje je mitski viđeno u čauri populističke svijesti – ispriječi se neki paradoks. Paradoks i jeste tu da se ispriječi, da se o njega spotaknemo te da se prućimo po ledini koliko smo dugi.
Kad ustanemo iz prašine, i dok čistimo gaće od blata, razmišljamo ne o trošnosti vlastitog (i pomalo podmetnutog) mita o herojskoj veličini, i o trulini vlastite taštine, no o još jednom mitu:
Da savremeni svijet, dok promilom svijesti promišlja o nama, preferira načelo (demokratsko nego što) koje afirmiše uzdržanost od sile, nepištoljstvo, kantovsku razložnost – u odnosu na montanjarsku zapaljivost i heklersku brzopletost.
Gorak ukus pod jezikom u trenutku buđenja, od zatrovanosti mitom je. Sad smo prepoznatljivi po dvostrukoj čvoruzi na lakovjernoj tintari. Duša (ako takvo agregatno stanje postoji) nikad nije dovoljno kontaminirana da se ne može dodati još kašičica toksigena. A čvoruge su tu da se mogu, kad god treba, povrijediti. Ništa ne boli tako kao još jedan bubetak u živu moždinu čvoruge.
Istorijska nauka detektuje filozofiju rušenja vlasti u Crnoj Gori – kroz decenije i vjekove. Efemerno je pritom treba li ukloniti Nikolu, Miljana, Marka ili Mila – aktivira se u osnovi isti scenario: Blat-Medije mobiliši, Lojaliste korumpiraj, Studente na noge! Za vladara pričaj da je srebroljubac. Ako ne prođe, razglasi da je voajer. Ako ni to ne upali, šuškaj da je obolio. Pa majku mu, ne može biti da je univerzalno vodootporan! (Samo u mit ne diraj, bar na početku; podgrijevaj ga; neka buja gordost; i ne zaboraviti: što god da se dešava, svetosavsko janičarenje u brdima i ispod brda mora biti prekriljeno čojom integrativnog rodoljublja).
Da, izvanje rušilaštvo legalizma u Crnoj Gori repetitivno se manifestuje kao djelatni sjeverac lagalizma. Kamufliranje kroz lagalizam neophodno je da bi se posijala konfuzija. Mada njoj ne pripada ona fina psihološka aroma kojoj je prirodu sagledao Akira Kurosava, zvaćemo je ovdje Rušimonijada. Čitamo u srbijanskoj štampi svjež i dobar primjer rušimonijade: Neko funkcionerče vladajuće stranke u Srbiji hvalilo se u Budimpešti na konferenciji upriličenoj za parlamentarce Regiona da su gorštaci bez ostatka podmitljivi. Formulacija je glasila: “Sve vas dole možemo kupiti”. Tačno po modelu rušimonijade, dodato je žurnalističko izviješće (sa farmaceutskom filigranijom) da je od prisutnog Crnogorca htio dobiti kao kusur flašu po glavi. Autor izjave nije rekao neke, nego sve. I nije rekao Crnogorce, nego one dole. Jer vojnik okoštuničenog DSS ne smije pomenuti vražje trojstvo: ime, jezik i crkvu Crnogoraca. I razriješio je mit paradoksom: Heroji su na prodaji. Ne ispoljava li ovim sjeverna kampanja veliku nervozu koja se otela iz metrike tog višedimenzionog kleronacionalističkog političkog prostora? Ah, tek jedan varijetet u načertanijevskom kontinu-umu.
Sad, ono političko nedonošče je reklo što je reklo, a reklo je da su dole junaci na prodaji. Ne možemo se graditi da ono nije reklo što je reklo (preciznije, nijesmo vlasni da se gradimo ). Ozbiljni ljudi moraju ove riječi pamtiti. Moraju se one pamtiti zbog indicije da ih je rekao neki proroković. šta ako su dio nekog sistema da se u pogodnom momentu, žalosna nam majka, svijetli mit raspoluti barbarskim paradoksom?
Zamalo da zaboravim:
Načertanija koja su nam i lijepila mitsku etiketu, u sudnjem času, nije sumnjati, poderaće istu paradoksom otriježnjenja!