Kada je Puškin prebivao, kao izgnanik, po prilici negdje u Odesi, bio mu je, vele, nadređeni stanoviti durak velmoža Voroncov. Puškin ga je prezirao; malo mu je bilo da ga zove podlac, te je u jednom epigramu mrski šef unaprijeđen u polupodlaca (полуподлец).
Pošalje jednom Voroncov poetu na službeni put, da ustanovi šta je ostalo od letine u reonu stradalom od najezde skakavaca. Puškinov sažeti izvještaj je glasio da su skakavci letjeli i letjeli, prispjeli, gostili se, sve pojeli i odletjeli (Саранча летела, летела – и села. Сидела, сидела, всё съела и вновь улетела).
Bilo je nedavno dobrih povoda da se sjetimo ove epizode iz biografije slavnog ruskog pjesnika! Naši oci profesori prava i etnopoete pregaoci oglašavaju u svojim izvještajima (konferencijama za štampu) da je jato zločinaca, pošto je opustošilo polja SFRJ, odlećelo u nepoznatom pravcu. Onda se našao visoki dužnosnik koji je manirom naučnog radnika i političkog generalizatora sjajno sažeo ta činovnička parcijalna došaptavanja u ovakav sud: Hadžić jednostavno nestao… Ako se neko ne sjeća, Hadžić bijaše onaj magacioner koji je u svojoj magazi dužio sve i svašta uključujući i paradržavnu skalameriju sa prefiksom SAO.
Kako čovjek može jednostavnonestati? Meni se čini da je taj paranormalni fenomen ostvarljiv samo na jedan način: Da osobu traže oni isti koji su nju i sakrili. Ova se hipoteza izgleda, da budemo eksplicitni, srećno uklapa i u opis nestanka (koji ima biti jednostavan).
No, izuzimajući humorni karakter gornjeg izvještaja sa terena, druge su analogije u predloženoj paraleli posve neadekvatne. Niti je šef suda u Hagu egoistični i priglupi Voroncov, niti su naši pjesnici u rangu Puškina – na stranu najvažniji fakt da nema te motke kojom bi ih bilo moguće proćerati u Odesu sa tribina i odlučiti od televizija, te separirati od vlasti i tamošnjih ćupova novca. Istovremeno:
Stavili su kravate i daju izjave da žele u Evropu. Misle da je zaboravljeno šipražje iz prošlih dana njihovih biografija. Hoće na sunčanu obalu, a neće da poprave most koji su sami porušili ne tako davno; revnosno ometaju svako preduzeće iskrenih mostograditelja. Neće niti da zakrpe čamac koji su svojom rukom probušili i koji neupotrebljiv trune u ševaru gdje prebivaju. Pod snažnim pritiskom, možda, samo će promrmljati: Mi osuđujemo svaki zločin.
Zaustavimo se na ovoj čudnoj, jalovoj izjavi kojoj često pribjegavaju parapoete u onim nemogućim momentima kad brinu o svojoj moralnoj vertikali a ne mogu da prenebregnu obaveze prema mecenama. Osuđujem svaki zločin! Ajde?
U kratkom osvrtu na ovaj šuplji i opasni a spolja glazirani sud, moram ih razočarati. Za suvisli razgovor o zločinu, svugdje i vazda, validan je jedino induktivni metod. Od pojedinačnog nevaljalstva ka opštoj osudi. Skrivanje iza gole dedukcije namah uvodi perverznu praksu da jedan konkretan zločin, još cigli jedan naredni zločin, ne znači ništa u poganoj grmadi načelne izjave. A to je već i samo po sebi monstruozna praksa!
Tako se izjava da smo protiv svakog zločina lagano i nevidljivo transformiše u odu novim zločin(c)ima. Žao mi je.
Zločin je specifično nevaljalstvo kojemu ne možete (ne smijete!) zabašuriti pojavnost… Forma zločina do te mjere udara pečat na njegovu suštinu da skoro obesmišljava svaki pokušaj klasifikacije i generalizacije, mimo nužne sudsko-činovničke procedure.
Logičko-deduktivnim pasažima u odbrani zločina pribjegava jedno naše moračko nevinašce koje se u Beogradu ugnijezdilo u kleropravoslavnom paperju (“Ko god je činio zločin – neka je proklet.”). Zamislite to ispaštanje da poli-ubicu stigne prokletstvo izbačeno iz mitropolije primorske… Ne treba mu više. Tić predlaže da se generalima sudi u odsustvu, pa ako se dokaže da su krivi, tek onda da se potražuju. Eto takvi su brdski intelektualci situirani u srbijanskoj pitomini inspirisali značajnog režisera Slobodana Šijana da snimi scenu u kojoj autoritativni vozač narodne krntije veli: Moj je Laki genije za vožnju (tj. Pravo).
(Ovo je samo jedna cigla u opštim rodoljubnim naporima da se izgradi takva svjetonazorna građevina u kojoj je obesmišljen, nemoguć, pojam Našeg Zločina. To jest, ako je naš, nije zločin, i obrnuto. Tehnička ilustracija te nakaradne nakane ogleda se u ovoj okolo-beogradskoj priči: Kancerogena supstanca benzen, javila je štampa, nesmetano je curela iz pančevačkih dimnjaka krajem avgusta 2004, i vjetar ju je raznosio na sve četiri strane (čaršije). Prema mjerenjima koja su objelodanjena, cipcijelog dana se mogla konstatovati koncentracija na nivou 50 miligrama po kubnom metru, što se uveliko drži za nepodnošljiv nivo zatrovanosti u koju je nedopustivo umočiti ma i nos najljućeg neprijatelja. No budući da se akcident nije mogao dovesti u neposrednu vezu sa nekom stranom neprijateljskom vojnom ili istražnom institucijom…)
Izbjegavanje opisa zločina čini se na prvi pogled jednostavno sagledati kao posljedicu, je li, razumljive sramežljivosti. Ma, koje će se delikatno čeljade upustiti u slikanje groznih scena u kojima duša insana ispada sa fontanama krvoliptanja? Duboku psihološku barijeru koja tu postoji niko bolje nije prepoznao od Ničea, koji je prosto konstatovao da onaj božanski susptrat u našoj duši nikad neće priznati ispade poganluka u istoj. To neće. Ali:
Zašto se veliki nacionalistički zločini nikako ili nerado ne priznaju i ne kazuju, bar na balkanskom podoblačju, naslutio je Ivo Andrić kad je na početku XXI glave romana Na Drini ćuprijanapisao: ‘Nikad to neće moći biti kazano, jer onaj ko to sagleda ili preživi, taj zanemi, a mrtvi ionako ne mogu da govore. To su stvari koje se ne kazuju, nego zaboravljaju. Jer da se ne zaboravljaju, kako bi se moglo ponavljati?”
Ta žudnja za repeticijom zločina, dakle, nekompatibilna je sa zahtjevom priznanja, opisa i katalogizacije svakog konkretnog nepočinstva. Pa sada vi vidite gdje je izvor pomame kad god zatražite oštrinu sjećanja. Na primjer, oštrinu sjećanja na karađorđevićevsko aneksiono i anksiozno svetogrdno rušiteljsko obadanje po Lovćenu. (Jer onaj Genijevozač, s povjesmom preko očiju, i dalje truća da su Crnogorci srušili zadužbinu, grob, hram i monašku ćeliju.)
Borba da se ovdašnja istrijebljenja ne preobraćaju u periodične fenomene mora dakle da uključi, kao bitnu komponentu, istrajnost zahtjeva da se podli iskaz o načelnoj osudi svih zločinaca razbije u paramparčad pojedinačnih, konkretnih zločina koji su, svaki ponaosob, imenovani, pa procesuirani, uknjiženi i zapamćeni.
Ne desi li se to, janičarski će oci i na sve spremni svetosavci-pregaoci, jednog budućega dana…