Društvo za istinu o antifašističkoj NOB u Jugoslaviji javilo se da objasni aktivnosti Svetomira Đukića u Drugom svjetskom ratu. Uz navođenje izvora, između ostalog pišu: “Najpoverljiviju i veoma važnu ulogu vojnog, političkog i diplomatskog karaktera za ravnogorski pokret i generala Mihailovića imao je Đukić kada je, kao Mihailovićev izaslanik, u Zagrebu vodio pregovore sa poglavnikom Antom Pavelićem i ustaškim generalima. Bilo je to u aprilu 1945, u vreme kada se Mihailović pismima obratio Alojziju Stepincu i posebno Paveliću za pomoć i usluge. U poruci Paveliću, general Mihailović 15. aprila 1945. između ostalog piše da 'gospodi oficirima (što se odnosi na Đukića i dr – p.p) kojima sam poverio vođenje pregovora pokloni puno poverenje'.”
Kosti takvog generala su vraćene u postojbinu (svečani prenos posmrtnih ostataka), a Jugoslovenska armija priložila zvanične, državno-vojne počasti!!
Iznijeti podaci su tako dokumentovani iz raznih i ubjedljivih izvora da se ne može sumnjati u gornji opis događaja.
Kako sad? Ako je išta jasno na ovom svijetu, to je da ne može egzistirati osoba, Srbin pogotovu, koja 1945. sedi i razgovara sa ustaškim vrhom u Zagrebu, i sa komandantom Jasenovca – i da bilo kad potom dobije orden, satisfakciju i počasti!
Vojsko Jugoslavije! Vuče Draškoviću, piscu “Noći đenerala”! (Đeneral Đukić preživio je rat, uz pomoć…)
Kuku, do neba!! (utorak, 26. novembar 2002)