Nešto malo logike što je čovjeku ostalo kao evolucioni amanet ljubomorno se čuva u svim lobanjama. Davno je uočena sujeta pojedinca, da mu se u pamet ne dira, a najbolje je taj grijeh oholosti formulisao negdje onaj Dekart kad se cinično filozofski, a sportski transparetno i nonšalantno izrazio – da bi svako niz poljanu potrčao za svojom pameću.
Na psihološkom planu, to je pozitivno. Jer vidim jednu korisnu posljedicu: svi smo grdno osjetljivi na pokušaje da nam se napadne common sense. U sami vrh uvreda idu bahatosti u odnosu na naš način zaključivanja! Tako funkcioniše važna institucija javnog mnjenja…
Sad, smislili su, vidim, novu sortu istoričara. Teško je govoriti o novoj sorti, kad u voćnjaku imaš visokorodnu posebnost tipa “krestić”, pa ipak! Ja sam ih vidio, uslikane za prestižne televizije; objašnjavaju sve u vezi sa Danom pobjede (9. maj) – čemu nama sloboda, ko nam je donosi i kako je valja konzumirati. Na početku svega emancipatorskog, zna se, bijaše Pobjeda. Govorahu li logično mladohistorici?
Ne, nego uravnoteženo (brajko moj). Mi smo, vele, nosioci, u svjetskoj konkurenciji, svijetlih rekordâ, baš kad je riječ o antifašističkoj podvižnosti sredinom prošlog vijeka. Dva se podviga mogu navesti, kaže državni historik. Evo, prvi grad u poniženoj Evropi preoteli su od Hitlerove vojske i oslobodili – antifašistički četnici (što god to značilo). Drugo, pri kraju rata imali smo silnu vojsku, ogromnu, drugu po brojnosti kad je riječ o pokretima otpora nacističkoj nemani širom svijeta.
Etatistički historik je i sam zaprepašćen. Ta ova antifašistička vojska zbilja je bila impresivna, valjda se u njoj valjalo i svih osam stotina hiljada osvjetnika. Bio je zaustio, da imenuje armiju kao srpsku; pa, nije. Uzdržao se; ne zbog istine, nego zbog uviđavnosti; vaspitan je i ne bi da uvrijedi, ni one koji su u zabludi, bar ne na ovakav dan. Sa arhetipskom pozom čkiljenja, krajičkom usana izgovara da je po šumama i gorama naše zemlje ponosne marširala 1945… jugoslovenska vojska!
Sad recite, da nije tako. Ti si partizanski sin – onda je to bila jugoslovenska narodnooslobodilačka vojska. A ti tamo si četnički sin – onda je to bila jugoslovenska kraljevska vojska u otadžbini. To se zove narodno pomirenje! Čekam da pomene ko je bio na čelu te impozantne, svjetski relevantne formacije oslobodilaca, koja tjera Hitlerove horde u proljeće 1945. (Musolinija su još 1943. slomili četnici sa gvozdenim krstom oko vrata). Neće da gukne!
No, zamislite grotesku: Ide vojska, tutnji ogromna armada, maršira osam stotina hiljada ljudi, mladih ljudi, ljutih mladih pravednika – ide… Ali ide sama! Sa kraj Bosne do Mora napreduje sama. Ona ide, ruši sve pred sobom – i nema komandanta. Kakva je to vojska? To je vojska cunami tipa.
Bogo moj. U to nas uvjerava mladi elitni etatistički historik. Pa to li je bio cilj pada istočnog totalitarizma – da konačno čujemo takve uravnotežene, konačne demokratske istine? No ništa ne biva preko noći:
Da bi se stiglo da čistog terena, da se tako može govoriti i riječima pucati po puku ispred televizora, bilo je potrebno da se prethodno, svakom zgodnom prilikom, kao i onom koja je manje zgodna, natrlja nos jednom engleskom državniku (što nam je kriti: nos bogme crven od viskija). Kriv je ko krivo drvo, i zbog Jalte, i zbog Barija. I one zvučne depeše iz Londona koja se 1944. prosula iz tajnih i javnih Filipsovih radioprijemnika na baterije, širom balkanskog fronta. Zbog one depeše… koja je ostavila na cjedilu, bez legimiteta i provijanata, uzornu vojsku trojki.
Ima sistema u novoj laži, kako ga ne bi bilo. Dosad su sičali (glagol Đure Jakšića; zmija siče): pobili ste nam cvijet srpske omladine na Sremskom frontu. Mobilisali ste nevine mladiće, desetkovali (namjerno) banku srpskih gena. Više neće tako govoriti, bar ne vazda, i ne tako decidno, neće više. Zašto? Jer će te mrtve mladiće da zloupotrijebe. Trenutno su oni jezgro jugoslovenske vojske koja je 1945. godine pobijedila fašizam, a uskoro će se transformisati u svesrpsku vojsku (mislim da će biti dobrovoljačka!) koja je na svojim plećima iznijela balkansku golgotu u Drugom svjetskom ratu. Idemo na novu doktrinu: Čije žrtve, toga i pobjeda. Zato, preboljećemo Sremski front (do skora: nepotreban, do prekjuče: sračunata klanica srpske budućnosti). Makar crkli, proguraćemo stav:
Četnici su slomili Hitlera. Nevidljivi neprijatelj je najopasniji! Kvislinzi su bili drugdje. Ovdje smo bili antifašisti. Svi, svi, svi – i šlus! Isto važi i za četnike u Crnoj Gori. (I pomogućstvu: Anšlus!) Kad je historik histerik, on pristane i da smrdi kao državo-tvor.
U centru Beograda, ispod Tašmajdana, postoji vojni bunker koji su sagradili hitlerovci u toku Drugog svjetskog rata. Vele, tu je bilo rezervno komandno mjesto okupatorske armade. Dok gledam snimke te impozantne utvrde, za tren se izmještam u ta teška vremena. Kako su ti naci-đavoli sve to uspijevali? Koliko je bilo zemljanih radova! Koliko je cimenta valjalo dopremiti! Koju silnu armaturu su trebovali! Koliko daske za šalovanje, nije šala koliko šprajceva za potkočiti. Sve to pod nemogućim uslovima ometanja od četničkih antifašističkih snaga u Srbiji! Taj germanski soj…
Novine su u utorak 10. maja 2005. godine (drugi dan Pobjede) javile da je na Samitu državne zajednice Srbija i Crna Gora govorio Vuk Drašković. Navodno, šef je diplomatije izgovorio metaforu dana: opisao je našu državnu zajednicu kao pticu koja leti unazad (asocijacija na mitsku pticu jednog staroameričkog naroda). Citirano je: “Ona vidi odakle dolazi, ali ne vidi kuda ide”.
Govornik je izvesno mislio i na retrogradnost Crne Gore, premda nije pominjao jato. Bolja je ničim ne pomućena, uprošćena vizija unitarističke rikverc avis-utvare.
U nedjelju, 15. maja (šestog dana Pobjede) slušam državne TV vijesti. Direktna posljedica te moje sažaljenja dostojne navike bilo je saznanje da se, tog časa, na Ravnoj gori razbuktava neobuzdana svečanost oficijelnog obilježavanja šezdesetogodišnjice četni-čke pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, te pobjedine verifikacije tokom konflikata u jugoistočnoj Evropi krajem vijeka.
Ustanem da otvorim prozor i provjetrim sobu, kad imam što za vidjeti! Čudno znamenje na nebu iznad Beograda – grdna jedna ptica, iz američkog mita, okićena američkim ordenjem, leti pravcem jug-sjever. Gleda ka Ravnoj gori; a anusom je okrenuta ka svijetloj budućnosti…