Bliži se rasplet zapetljanih odnosa dvije republike u sastavu jugoslovenskog rezidijuma koji se šifruje sa S&CG. U ranu jesen ove 2004. godine učestalo slušam u beogradskoj čaršiji (dunjo moja) ono patetično pitanje: Kako sad (hajd budi pametan) u ovakvoj Srbiji može biti išta neprihvatljivo za Crnu Goru? Šta to može biti sporno i poslije smjene u oktobru 2000. godine? (O bože moj šta je to sporno?)
Dva su dobra razloga što želim tim pitanjem da se pozabavim. Prvi je: spektar ličnosti koje su voljne da tako nešto pitaju; postavljaju ga u novinama a) propali kandidati za ambasadore, b) šuškajući analitičari na televizijama, c) brkati savjetnici na tribinama, d) profesori privatnih fakulteta na okruglim stolovima, e) neprijazni utovljenici na rođendanima, te f) začuđujuće rutavi tinejdžeri na žurkama. Drugi je razlog što pojedinci iz te raznorodne a goleme skupine, za vjerovati je, nastupaju iskreno. Možda samo dobro glume, ali ću ovdje pristupiti profesionalno i raspravljati priznajući tim generalima srpske patriotske naive – dobre namjereen général. Neću ovdje pominjati očevidne grozote u koje spadaju rijeke pretvorene u zaboravljena groblja, pusti gradovi adaptirani za ambijent haunting tales cjelovečernjih filmova, ili bogomolje tretirane razornim eksplozivnim napravama. Obično prelistavanje dnevnih novina dovoljno je za voluminoznu sumornu kolekciju primjera anahrone hajdučije na osnovu koje možemo uzdahnuti vapajem starih Rimljana: Sapienti sat.
Pogledajmo neke od modusa manifestacije hajdučije. Primjeri su uzeti metodom slučajnog uzorka, to vam garantujem.
Od malih nogu (i malijeh noga) upućuju nas školske vlasti na epske pjesme u kojima se borba za slobodu izvodi kroz povremene prepade koje hajduci izvode skokovima iz klekovog grmlja dolje na drumove i konfiskacijom od Turaka tri tovara zlata. Govorio sam već o tome da se danas u Crnoj Gori bez odgovorne književne analize ne smiju ove umotvorine servirati na intelektualni jelovnik učenika. Ima jedan akademik u Beogradu koji je potrošio cirka tri leđena mastila da nagrdi Lenjina koji pod mostom čeka da orobi carsku kasu, a prosuo bi šest leđena suza kad bi neko izbacio iz školskog programa u Crnoj Gori junačku pjesmu Oranje Marka Kraljevića. Govorim, dakle, o smišljenom utemeljenju hajdučkog mita (boli njih kita). S druge strane, u samoj Srbiji, borba protiv ohajdučenja javne scene je duga i gorka. Paralelno sa romantičarskim ushitima hajdukovanjem, koje možemo nazrijeti u mnogim djelima đačke biblioteke, primjera radi, u Radičevićevoj pjesmi Ajduk (rode mili u preteškoj noći), pratimo i ukazivanja na civilizacijske stranputice. U satiričnoj pjesmi Al mi sada…, napisanoj 1856. godine, cinični i dobri boem Đura Jakšić veli:
Al” još teže meni pada,
Što ja nemam ko nekada
Mlado srce, moćne ruke;
Otišo bih u hajduke –
Stekao bih zlatne toke,
Krčmarice crnooke,
I na domu gojne voke.
Sve to mi još gledamo moj Đuro, i te zlatne toke, i te gojne voke i te dive crnooke koje se sada zovu estradne zvijezde, bar dok igraju arkan-kan na Zvezdinom stadionu…
Kad reprezent vlasti smije da šutne novinara u muda pred milion svjedoka (oni su gledaoci direktnog TV prenosa ovog nogetanja na javnoj sceni) bez ikakvog sudskog raspleta za taj svojevrsni testis-testa narodskog podivljenja, što je to ako nije hajdučija?
Kad reprezent vlasti može da dezavuiše saobraćajnog policajca na dužnosti, to je gospodo hajdučija. No, ako potom taj policajac bude i degradiran u službi, jer ne zna da je izabrano lice transcendentni nad-zakon, to je uznapredovala hajdučija. Ako se omladinski delinkvent može (daleko bilo) uspješno verati strmim skalinama do odaja gornjih u kojima ljetuju reprezenti vlasti, to jeste bolni refleks na jakšićevski dojam hajdučije. Kad ustvrdimo da su još nepismeni no ćefnuti dečarci ispisali grafite poruke međunacionalne mržnje, ili da su pod-tinejdžerske kategorije življa isprevrtale (metodom šta zna dete šta je sto kila) nadgrobne spomenike davno upokojenih inovjernika, eto klasične groteskne hajdučije.
E, posebna je vrsta hajdučije kad svetosavci (poluautomatskim kosijerima?) rašćeruju Crnogorske pravoslavce po Crnogorskoj planini Sinjavini, kraj Ružice kraj božje crkvice.
(Nije tačno da danas, u post-jakšićevskoj Srbiji, nema ko da sve to skupa nazove hajdučija. Međutim, oni koji se ispod te konstatacije žele potpisati, po prilici mogu stati u omanji kabinet naučnika-istoričara gospođe Latinke Perović.)
Idemo dalje. Hajdučija je kad skrojiš nane crnu pamučnu majicu broj 36 (dječja veličina) sa likom masovnog zločinca. Kad prodaješ priveske, kad prodaješ postere, kad prodaješ gusle, kad prodaješ cedeove, kad prodaješ krst što veliča lik masovnog ubice – sve je to hajdučija. Koja treba da nas bratski spaja? Ah, zašto se takva hajdučija ima nekome bolno emotivno dopasti u Crnoj Gori? Lično mi je žao što se kod Njegoša može pročitati aforizam: ‘Zlo činiti ko se od zla brani, tu zločinstva nije nikakvoga.”
Čovjek zabrinuta lica kaže: – ‘Kategorično i odgovorno tvrdim da general Mladić nije u Srbiji.” Takav logički treset saopštava osoba koja je vlasnik naučne titule, ima diplomu koju je stekao u tvrdoj univerzitetskoj utakmici za naučno zvanje koje je zasnovano da slavi naučnog metoda. Pred milionskom javnošću on se bruka jer devalvira stameni naučni princip da nepostojanje dokaza nije isto što i dokaz o nepostojanju. Ta pravno-logička hajdučija – što ima da se nekome sviđa, gospodo? Ali:
Hajdučija se više i ne spori, budući da se ne mogu sporiti hajduci. Zato zvaničnik i poziva: – ‘Najbolje je da se hajduci dobrovoljno predaju.” Što ima da se nekome dopada ova lingvistička tatula (kužnjak, datura stramonium)? Predati se – odvajkada znači: svojom voljom staviti se u ruke vlasti; umetanje dobrovoljnosti ovdje je indikator nedoučenosti, no sama nedoučenost surogat je za strah sopstvenoj političkoj stražnjici. Postoji samo a) predati se, ili b) biti uhapšen. Sve treće je bijeda nedostojnih narodnih predstavnika. To jest hajdučija političke neodgovornosti. Što bi se ona nekome dopala u Crnoj Gori dvadeset prvog vijeka?
Addenda. Hajdučija je i napasti Darvinovu evolucionističku teoriju svetosavskim strjelicama iz dogmatskog tobolca jedne sklerotizovane profesorke, člana klerotizovanog centralnog komiteta njene parlamentarne stranke. To je bila na sreću (zasad?) samo hajdučija u pokušaju. Jer se svetosavski legalisti nijesu sjetili da je objave na guslama koje za razliku od kompjutera ne zrače (opusculum citatum: Ali gusle, srbske gusle, lagati ne znadu).
Kad svetosavci iz Crne Gore zatraže od svetosavaca iz Srbije, i obrnuto, obeshajdučenje javnih poslova, steći će se dostojni preduslovi da na potezu Bijela – Crnja involvirani narodi civilizovano komuniciraju.