1. Susret
S Mihailom Lalićem sam samo jednom sjedio, u zanimljivom društvu, za istim stolom. Bilo je to u andrijevičkim „Komovima“, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. Bijaše čuo da imam u svojoj biografiji, prije tridesete, neke, nazovimo ih tako, vrijedne rezultate. Zato je komentarisao, tobož u ozbiljnoj formi pitanja: „A šta ćeš poslije, kad se život oduži?“. Ovaj kompliment mi je onda prijao, ali se odgovoriti nije imalo šta, budućnost je neprozirna. Sad, kad se ona, skoro sasvim, preselila u prošlost, odgovor se može pročitati i na internetu. Isto, ni ovaj književnik, tada već ovjenčan slavom, nije stao tog ljeta: dosta pamtljive proze izlazilo je ispod njegove olovke sve do zadnjeg časa. Mene što se tiče, nedokučivo mi je bilo da ću uvrstiti i ove redke o njemu, između prošlih i budućih članaka iz fizike. Ipak, dogodilo se. Dani odlaze, svuda i svakome; tok vremena sve nas baca u očajanje; eno je bespokojan i pastir dok bez žurbe posmatra mlaz hladne vode koji se sliva u krblju česme na Margariti, visoko u planini pored Koma.
2. Česma Margarita
Nazdravljajući, neko je za stolom citirao onaj gospodstveni rodoljubivi narodni stih umetnut u jedan Mihailov roman ([1], s.275) – Jesi l pio vode s Margarite? (Narodnih strofa ima dosta na stranicama Mihailovih romana; ponekad mi se čini da su funkcionalne kao ona kola u Gorskom vijencu.) Pisac se radoznalo, diskretno nasmijao i rekao: „Nikad nijesam bio na toj livadi.“ Bili smo lakonogi tih godina i s jednom manjom planinarskom družinom slikali se kod česme Margarite, bio je treći avgust i sabor na Jelića Platnu. Poslao sam fotografiju Mihailu. Ubrzo je stigao odgovor iz Igala; zahvaljivao se i pozdravljao. Dugo sam s pažnjom, donekle očarano gledao čitki rukopis na otvorenoj poštanskoj dopisnici. Ta uredna slova pisana bez žurbe zašiljenom grafitnom olovkom. Za navijek sam posle tog iskustva navukao mrzost na škrabanje, videći ga kao porok nebrižljivih ljudi. Takvih je dosta među nama, uspavljuje nas arija livada i omara.
3. Šopenhauerov uvid
U stvari, Lalić se pridružio našem stolu sa zakašnjenjem. Pješačio je niz planinu, a tamo vrijeme ide drugim tempom. Reče da ga je omamila „arija“, i to ne prvi put i ne samo njega: to je „ono u vazduhu“ od čega smo do zla boga u Crnoj Gori lažljivi, a tek ponekad dovitljivi i maštoviti. Taj njegov običaj da misli i piše u brdima, na katunima, među borovima, na visovima, osamljen i u tišini, uz bruj vjetra, dublje sam pojmio tek kasnije kad sam kod mladog Šopenhauera pročitao: „Smatram da pogled koji se pruža sa visoke planine neverovatno doprinosi širenju ideja… svi mali objekti iščezavaju, a samo ono veliko zadržava oblik“.
4. Patnja i literatura
A ono veliko, u Lalićevoj perspektivi, bile su prije svega ideje slobodarstva, praćene neizbježnim patnjama koje su ljudi u Trepči, i svuda po Crnoj Gori, podnijeli. Prirodno je bilo da iza herojskog trpljenja i junačkog otpora ostane i bogatstvo u kulturi; ono se taloži i kroz romane Mihaila Lalića. To nasleđe jeste istorijska satisfakcija za nas u Crnoj Gori, ali i šire, za prostor Jugoslavije. Jer, pogledajmo jednostavna fakta:
Mihailo Todorov Lalić rođen je početkom Prvog svjetskog rata. Imao je četiri godine kad je pao u komu izazvanu španskom groznicom. Preživio je košmar i vidio da je „majka sasvim nestala sa svijeta“. Ni države Crne Gore nije više bilo, a rodila se Jugoslavija. Sa sedam godina je siroče: umire i otac, mučenik u austrougarskim kazamatima. Jedva je živu glavu iznio iz zatvora i logora prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Umro je početkom trećeg rata u njegovom vijeku, kad su neki i nekako ubili i Jugoslaviju. Živio je Lalić koliko i Jugoslavija. Time ga shvatamo i kao jugoslovenskog književnika.
5. Što nam niko neće uzet
Napisao je na hiljade stranica dobre proze, desetak romana, inkubiranih u Trepči, otfrklih u Crnoj Gori, prihvaćenih u Beogradu i Jugoslaviji, i koji su se prelili dijelom i na evropsko okruženje. To smo pročitali i jasno nam je: Lalić piše o moralnim dilemama suočavanja Crnogoraca s okupacionim mrakom u kojem vrebaju lokalni predatori. Boreći se za državu i slobodu u njoj, Lalićevi junaci imaju mrijenu i trljaju oči: njihova država-ponornica ponekad i poneđe je vidljiva, no uvijek, vjeruju, bistra. Trepačko siroče iz Velikog rata izrastao je u markantnog crnogorskog romanopisca i hroničara pravdoljubivog slobodarstva našeg naroda.
Lalićevsko pravdoljubivo slobodarsko podvižništvo je ogledalo našeg usuda. Kad god smo koračali ka bezuslovnoj nezavisnosti, stizala su upozorenja od drskih uljeza, jednako kao i od domaćih predatora; poruke su uvijek ultimativne: da trpimo silu i nepravdu, ili ćemo dobiti „što nam niko neće uzet“. To „što nam niko neće uzet“ prihvatali smo kao identitetsku cijenu kroz valove istorije. A istorija je vazda amalgam istine i mita.
6. Harmonija je sestra Straha i Užasa
Da je istorija satkana od istine i mita znalo se u stvaralačkoj Lalićevoj laboratoriji. S istinom je književnik izlazio na kraj, svedočeći i svojim životom. S mitom, bez kojeg nema zanosa i ljepote, niti uspostave kolektivnih simbola, išlo je teže.
Zašto je tako, Đavo će znati (nastanjen je i u Lelejskoj gori [2]). Naše je da iznesemo jedan zamaman primjer iz antičke Grčke (u Grčkoj je Lalić bivao kao sužanj u nacističkom logoru). Priča govori da je Afrodita grčka boginja lepote i čulne ljubavi. Rođena je iz morske pjene nastale kada je Hronos bacio u more Uranove genitalije. (Svi smo od neke pjene.) Prvi Afroditin muž bio je Hefest. Nije mu ostala vjerna. Napustila je kovača. Udala se za Aresa i dva njihova sina su Strah (Dejmos) i Užas (Fobos). Braća su imala sestru jedinicu, ali kakvu – Harmoniju! To nije sve u Afroditinom burnom životu. Sa Hermesom rodila je Hermafrodita. Volela je ona i druge bogove. Živjela je sa Dionisom; imali su sina Prijapa.Voljela je i smrtnike: Adonisa, Anhisa, Faetonta, Buta…Takva bijaše ljepotica Afrodita. Kod nas bi mnogi, oprostite, kratko rekli: kurva. U Grka je to pripovijest u odorama mitskim, koja isijava vanvremenu ljepotu.
Sad, Mihailovi književni likovi, heroji njegovog djela, istiniti su. Više od toga, imaju auru Čeovske vizije, koja je bila zanosno živa u godinama kada je Mihailova književna snaga bila na vrhuncu. Ali gerilski lik Vidrića iz romana [3] kako da izraste u legendu helenskih boja i da sija mutnim žarom južnoameričkih pampasa kad je zatečen u neprohodu plemenskog montenegrinskog šipražja? Šipražje se ne krči, jer se mnogima sviđaju njegove trnovite lavirintske bogaze.
7. Neprijatelj Plemena
U Raskidu, Lalić počinje 22. odjeljak u poglavlju Trava pod kamenom ovim riječima: «Svijet bi odavno bio sređeniji, bar u jednom pravcu, bar za ljude, kad bi bilo dovoljno znati šta treba da se čini. Ali, na žalost, to nije dovoljno. Ima ih dosta koji znaju šta treba, a čine samo ono što im se sviđa ([1], s.209) » Sigurno je autor dosta razmišljao prije nego je pameti i znanju suprotstavio sviđanje. U Limskoj dolini, to nije lepršav, niti površan pojam; mnogo je svakodnevnog marifetluka u tom našem sviđanju. Sviđanje će uvijek, i to ubjedljivo, potući svaki racionalni uvid u razmatrani problem. Treba nam moderna ustavna država, ali nam se sviđaju neustavni pojmovi plemena. Takva je palanačka potka plemenske paučine. Da parafraziran Ničea, plemenska zajednica ne bi mogla više biti van okrutnog pogleda na stolu moralnog sekciranja. Pa ipak, jeste. Sugrađani koji su evo već predugo narogušeni na Lalića, neka čitaju Ibzenovog „Neprijatelja naroda“. Istina koje smetaju, koje su predmet hajke, ima po prilici svuda, od polutara do sjevernog pola. A kad je riječ o hajci, u njoj ima nešto dublje i od banalnosti sviđanja.
8. Hajke u palanci
Hajka je po Laliću uvijek pasionirano i podmuklo režanje i zalijetanje na kreativnost i modernost koje hajkači doživljavaju kao atak na međe svoje kukavne palanačnosti. Sada se vidi da je paradigma hajke [3] jedna od nekoliko kruna romaneskne Lalićeve produkcije. Upravo motivom hajke on je ostvario jedan od prepoznatljivih rukavaca kojima crnogorska književna baština pokušava da korespondira sa relevantnim civilizacijskim temama na Zemljinom šaru. Evo Darvinove ideje, o kojoj valja razmišljati u ovom kontekstu: „It has been said, that the love of the chase is an inherent delight in man – a relict of an instintive passion. If so, I am sure the pleasure of living in the open air, with the sky for a roof and the ground for a table, is part of the same feeling; it is the savage returning to his wild and native habits.“ ([4], p.478).
Vidimo, nije sve bilo u ideologiji. Uopšte ne. Prepoznajući hajkače kao usplahirene odrode koji nasrću na egzistencijalne premise kolektiviteta (te premise oni, kamuflažom, proglašavaju objektom zaštite), Lalić ih ne može holografisati drugačije do posredstvom grupnog portreta sa spoljašnjim krugovima agresije – trupe izvanjaca nesojluku tkaju lažnu odoru autentičnosti. Hajka je feniks-zlo; Lalić je daleko od iluzije da se ona može iskorijeniti (kao lepra, na primer); mogu se i moraju razvaljivati polozi u kojima će, evo sad, iznenada, kukavica snijeti jaje potjere na aktuelno fiksirano «zlo», organizovati hajku (chase) uz planinske bogaze, pored bukovih pa smrčevih šuma, pored pećina, ivicom klanaca, livadama pored torova, zelenilom uz rijeke.
9. Svetlost zavičajne korone
Na zavičajnom planu, Lalić je zadužio sugrađane i poželjnim oneobičavanjem objekata, predmeta, geografije, toponima… Ti elementi ulaze u priču i počinju svoju „nematerijalnu“ egzistenciju. Pisac ih je „preobukao“, dao im je koronu, bez koje nema one eteričnosti, svetosti i svijetlosti od kojih nastaje skoro optička pozlata generacijskog samopoštovanja. Lalić je fiksirao elemente lokalne istorije i vezao ih za materijalni supstrat zavičaja. Rijeka Lim, džada kroz Trepču, osnovne škole naših sela, kafane ispred zadružnih domova, smrče Smiljevice, grob heroja Milana Kuča – sve je to poraslo u izmaglici simbola i legendi, dobilo auru kroz pripovijedačku aktivnost Mihaila Lalića. Taj literarni rad bio je po rezultatu uspješan, po procesu stresan, jer beskompromisan.
10. Eridin porod, crnogorska svojta
Lalićevi romani su proizvod jednog autora pod stresom. On je mislilac koji je imao snage da podnese visok nivo toga stresa. Mihailo je ušao u neizbježne konflikte sa palankom plemenske strukture. To nije namjera sudara, već posljedica traganjem za istinom visokog nivoa. Premda, na kraju, taj sukob sa arhaičnom uštogljenošću plemenštine ispadne da je bio žuđeni motiv kreativnosti! Kao Niče, Mihailo Lalić je zahtijevao stres (nije to samo prihvatanje rizika stvaralaštva). Bez spisateljskog stresa, imali bismo bljutav proizvod.
Zna se da se jednom prilikom, dok se peo ka jednom crnogorskom vrhu, pred književnikom, na uskom čukaru, ispriječilo goveče. Nije se moglo dalje. Neočekivani užas se nije mogao ni preskočiti, kao što je kao dječak jednom u Trepči uspio da preskoči splet otrovnica koje su se iznenada pojavile na njegovoj stazi ([5], s.70). Ove prepreke koje su se dvaput ostvarile, jednom u ranom djetinjstvu (zmije koje palacaju), drugi put pred sunovrat starosti (podivljalo rogato goveče), moćni su simboli njegovog života, možda nedovoljno rasvijetljeni. Na mjestu je da se sjetimo još jedne grčke mitske slike.
Erida je boginja nesloge (kći Noći). Ona juri bojnim poljem, najprije gotovo neprimijetna, a potom raspaljuje ratni metež ([6], s.141). Ne mogu propustiti da ne imenujem Eridin porod, nama je milina svašta znati o svojti: Tegoba, Zaborav, Glad, Bol, Ubistvo, Tuča, Bitka, Krvoproliće, Svađa, Laž, Bezakonje, Zaslijepljenost, Krivokletstvo. Eridi je bliska djelatnost spletkarenja kroz janičarski poganluk.
11. Predatorstvo
Mihailo Lalić je mnogo pisao na temu janičarenja. Ne, ipak dajte da to zovemo poturčenjaštvo. Samo u romanu [3] imamo na svakoj stranici povelik pramen te tame. Riko Gizdić koji vija po Jelovici i Turjaku svoje sugrađane iskoračivši u crnim čizmama od sedam milja pred regularnim okupatorskim trupama, šta je on nego poturica (u škripcu zidanomostovske kalvarije pokušaće da obuje crvene čizme!)? Samo čitajte dalje! Na jednom mjestu Lalić direktno piše da je dotični uhvatio nešto škole u Srbiji i došao u Kolašin (ili tu neđe) da širi Srpsku zamisao! (Đurišić je išao prvo do Draže da čuje instrukcije, pa tek onda organizovao teror u Vasojevićima. Primao je depeše sa uputstvima. Slao je depeše sa izvještajima.) Naglasimo: Lalić (prvi dobitnik Njegoševe nagrade) direktni je nastavljač značajne njegoševske teme poturčenjaštva.
Znamo kako je nastala riječ kvisling. Danas niko ne misli rđavo o Norvežanima na bazi puke upotrebe toga termina (u službi tuđina, a protiv osjećanja i interesa svoga naroda). Vikund Kvisling samo je nevoljno pozajmio ime jednom fenomenu; sam taj fenomen nipošto ne vrijeđa časno nacionalno ime sjevernog naroda, onog momenta kad se pomene. Pojam se oformio i stekao svoju autonomiju, postao snažan simbol koji se ne veže za bilo koju posebnu naciju. Lalićev diskurs je nad-ideološki; jer je tema predatorstva neideološka (kao tema časti, ljudskosti i sl).
Tako ni poturice ne smiju danas da imaju nacionalni ili vjerski predznak. Što to kod nas nije još tako, krivi su šovinisti koji ne daju da se pojam lingvistički osamostali i simbolički sazri. Odvje je poturčenjaštvo vezano za usku davnašnju istorijsku funkciju i danas blesavo ataširan pojmu: tursko, ili muslimansko. Sve će više jačati (trebalo je davno da ojača) simbolička suština riječi. Riječ poturica će se razvijati u tom pravcu i postaće bar nacionalno neobojena! Ona je već morala da ima internacionalnu izražajnu snagu koju danas ima riječ kvisling. Petrifikaciji riječi poturica doprinijelo je površno a nerijetko jetko tumačenje Gorskog vijenca u ključu dnevne politike. „U racionalnoj raspravi nemoguće je osporiti da centralno Njegoševo djelo, Gorski vijenac, govori o istrazi poturica, čišćenju Crne Gore od muslimana.“ Ovo je stav savremenog crnogorskog književnika [7]. (Ljudski, odveć ljudski.)
Otkud intelektualcima ovako moćna vremenska mašina koja melje li melje raznorodne pojmove iz vjekovnih raspona i pravi jestivi blagi hajvar (ukusan, odveć ukusan) po meri današnjeg švedskog stola ideologije ljudskih prava? Čini mi se da je na mjestu ironija ispoljena u članku [8]: „U Amerikama svako malo raspravljaju hoće li se iz kakve biblioteke Lovac u žitu eliminisati. Brižni čitaoci uočavaju dramatične rasističke delove u delima Žila Verna. Samo je pitanje dana kada će udruženje vatrogasaca zatražiti istragu pesama Branka Miljkovića, a Građevinski fakultet u Beogradu zahtevati zabranu poziva na strukovno samoubistvo u pesmi Ljubav zidara Karla Sandberga. Mislite da je sve ovo smešno? Razmislite ponovo. Odnosno, rečima Slavoja Žižeka: Don’t act! Just think!“ Zato:
Ovdje afirmišem upotrebu alternativnog pojma, predatorstvo; ima jedan slučajni smisaoni rukavac koji baš zgodno zvuči. Suština Njegoševog diskursa je slobodarstvo koje je antiteza predatorstvu; nije riječ o sukobu dva civilizacijska modela (od kojih je svaki po sebi legitiman). Tako i Lalić. Zasluga je ova dva autora što su na našim prostorima poetski snažno afirmisali moralno živu temu predatorstva. Predatorstvo je krupna književna tema, vjerujem razumljiva i mnogim drugim narodima: kako, na primer, nije bliska Indijcima (ili inim koji su kroz istoriju bili u kolonijalnom položaju).
Čini mi se da je trusno prepustiti Gorski vijenac nekim skoro standardnim tumačenjima. Ona su nedovoljno ukazala na dublju univerzalnu, humanu, anacionalnu potku poetske građe ovog djela. Tako su česti pogledi na Njegoševo djelo koji direktno proizvode rasni zadah i trulež vjerske netolerancije. Isto, hram tumačenja poetike Gorskog vijenca ne smije isključivo počivati na Isidorskim stubovima (Sekulić). A ima ih znatno trošnijih! Njihov statički proračun sadrži grješku koja ima svoju vizualizaciju na tornju u Pizi. Ako su spomenici skloni padu, bolje da ih nema.
12. Migudovi spomenici
Spomenici pored naših džada, i po brdima, kakvi su? Neki su prosto zapušteni, a neki su falsifikati, antilalićevski po duhu i namjeni. Žalosno je i jedno i drugo. U sklopu prave oslobodilačke tradicije je, naprimer, zanimljivi spomenik narodnom heroju Milošu Komatini; ili spomenik ustanicima protiv fašističke okupacije 1941, pored puta blizu Sitne Luke. Neke čudne sorte građana skoro da su posve opoganile i oroštiljile te lokacije. Ne vidimo da državne institucije dovoljno štite ta mjesta kulture sjećanja (štite od plemenske kaljuge). Onda se dešava još nešto gore. Niču preko noći kao aveti crne mermerne ploče sa naučno neutemeljenim porukama crnogorskom narodu. Srpski Vožd Karađorđe imao kampanju čak do Sitne Luke? Srbijanske trupe vodile boj na Rudešu? Eto to se sugeriše crnogorskom đaku dok pješači sa Police, ili iz Trešnjeva i Zabrđa, do beranskih škola. Jezikom mlađarije, u maniru glumačkog velikana Z. Radmilovića reklo bi se na sve to – ajde? Još uvijek se nedovoljno zna, ali nije ni nepoznato, za bestidne kampanje da se potre original crnogorske kape. Uz pomoć džandara, vezli su se novi simboli na tjemenu crnogorskih glava. Sad, spomenici su kape istorije i kulture. I te se kape falsifikuju!?
Onaj pitoreskni manipulator Migud zavjetno nešto besjedi ([5], s.104) mladom Laliću, i njegovim drugovima brucošima, pa hajde da ga čujemo: „Bila se tu između nas i Srbije ispriječila velika turska carevina, granica je bila na Vinickoj – karaula odmah iza brda, na dva kilometra puta. Ne daju askeri da se prođe, pucaju čim koga vide. Ko krene da pređe bez pasoša, mora noću da se prokrade. Danju spavaš u šumarku i paziš da te čobani ne nađu, a noću zaždiš sa putovođom dok zapjenušaš od umora. Ali sad više nije tako, nek je za to hvala Bogu, Kralju i narodu. Njegovo nam je upravljanje i komanda odagnala Tursku s praga, odbila je prema Aziji, raširila horizonte, stvorila putove, dovela prugu železničku već do Peći – sjedneš u voz, pa si do zore u Topčideru…“.
Još naglašava Migud da smo sve te olakšice „dobili nezasluženo“. Sad nagradno pitanje: čijeg Kralja „nezaslužena milost“ nas je stigla? Da su neki akademici pročitali Lalića, mislim isto bi pisalo na „spomeniku“ na Rudešu u Budimlji, kao i sad što piše, ali bi bar doktori istorije imali noćne more. Marko Vešović, koji od prilike do prilike rado citira Lalića i Zogovića, našao je i rečenicu Lalićeve rezignacije: „Crnogorska komedija, lišena humora“.
Tek, onaj spomenik za Đulju Marka Miljanova, nikad ne podigosmo ([9], s.22)? Ne gubimo, međutim, nadu. „A za ođen neka ovoliko“:
Skadarski vezir, koji je pokrenuo vojsku da pokori Kuče, nudi izbor crnogorcu Đulji Jovanovu: barjak carski (da ga nosi kao izdajnik) ili konopac (za na grlo). Đulja kaže: Pomozi bože, hoću konopac na grlo, a ne barjak na Kuče! Odbio je ciničnu ponudu, da se predomisli, i tresnuo nogama u šticu, ‘te se prevrnuo’. Običan čovjek Đulja našao je u sebi snage da kaže: Sam ću ja, pašo, mać šticu, da se ne muče tvoji Turci. Samoubistvo. Jedno od najpoznatijih samoubistava u našoj literaturi. Na teško pitanje, kako prepoznati je li došao kraj životu, i kada je to baš – odgovorio je obični naš komšija Đulja Jovanov nepogrješivo i pravovremeno. Etički potencijal ovog samoubistva se ne smije zagubiti, jer se društvo razboli: pobrka kriterijume, ne zna cijenu života i smrti. Ko ne oseća u sebi toliku snagu, da može držati etički potencijal samoubistva na potrebnom nivou, taj bar neka ćuti. Mogao je i Đulja da računa na starost, i da trampi svoju zlu sudbinu na opštu nesreću Kuča. Ali, nije. Bilo je to doba kad predatora nije bilo lako naći, kao u potonjim svjetskim ratovima… Previše predatora, možda banalnih?
13. Ba(ha)nalnost zla
Godine 1963. skovala je Hana Arent sintagmu banalnost zla [10]. Ona veli: „Krajnja zloba, patologija ili ideološko ubjeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo“. Ovaj kontroverzni uvid su zadnjih godina razobručeno popularisali činovnici nevladinih organizacija. Lalić je naravno znao za tok suđenja Hitlerovom pomagaču. Tih godina, ili nešto malo kasnije, pisao je „Pramen tame“ [11]. Riko Gizdić jeste banalan, ali i impulsivan gad, opak tip. Ajhman može dijelom reći da je službenik Trećeg Rajha i nacističke države, ubica-birokrat. Čiji je Riko namještenik? Lalić uviđa razliku i daje dublju umjetničku sliku, složenije romaneskno tumačenje domaćeg zla. Lalićeva analiza kompleksa zločina je dubinska. On slika ubojičin nabusit karakter, nasilnički impuls. Svakako je on estraordinarni četnik i ideološki blesan. Lalić gradi portret zločinca iz nekoliko slojeva. a) Nevaljao pojedinac, zločinac iz koristoljublja b) Rđava porodica, lopovski nakot c) Komedijaško pleme (lišeno humora), d) Ruševna država grozdenih krstova. Sve to skupa nema zajednički sadržalac u vidu banalne prosečnosti koja je tek slučajem načepila na kljusu društvenih stega i institucija. Dakle, ne pomaže nama esejistički sažetak (zlo je banalno), sve i da je korektan. Balkanska banalnost ima porijeklo, strukturu, genezu… Kod nas, i montenegrinjsku hiperpireksiju.
14. Navala krvi u mozak
Donekle neočekivano, Lalić piše u romanu Pramen tame o hiperpireksiji. On stavlja dvonošcu Riku u usta ([11], s.249) jedan bitan argument: „I onda, ima jedna bolest što se zove hiperpireksija, jaka navala krvi u glavu – praksa mi je bila takva da sam s njom imao mnogo posla. Svi Malisori i svi Crnogorci, i polovina Hercegovine boluje od toga. Ne može taj mirno, nema kad polako, odjednom mu šikne krv u glavu, smrkne mu se pred očima i on više ne zna šta radi – viče, riče, hoće s neba pa u rebra, eksplodira ili udara glavom u zid dokle glavu ne razbije sebi ili drugom, ili dokle ga ne umlate ona braća naokolo što umiju malo bolje da razmisle…“. Pominju se i oni prigodni Njegoševi stihovi, prvo: „A ja zebem od mnogo mišljenja.“, a onda i „Ko razgađa, u nas ne pogađa…“. Na strani 268, ponovo: „Može mene da uhvati nastup, napad, bolest jedna što se zove hiperpireksija , navala krvi u glavu, na mozak, a onda se meni smrkne, pa mi ruke same rade i ne zna se šta će da učine, ne sudim njima“.
Stručni tekstovi preciziraju da je hyperpirexia ekstremni porast tjelesne temperature, najčešće zbog ICH sindroma (instracranial hemorrhage), krvarenje u lobanji. U ovo stanje dovode povrede glave, hemoragični udari i sl. Lalić poseže za ovom medicinskom terminologijom da naslika plahovitu narav podkomovskog, podturjačkog, poddurmitorskog življa. Opis je na granici grubog, ali je pamtljiv, prelazi u stilsku figuru koja je izražajna. Ne možemo reći da sintagma montenegrinjska hiperpireksija ne pogađa cilj: ta stršljenska strunjenost, strma manitost, veselost u srljanju ka maglovitom, nepromišljenom cilju (drhtavica, fever od mišljenja, neuroza razgađanja). Nema ovdje ništa zazorno, meni pomaže lalićevski opis navale krvi u mozak, bez dijagnoze pojave nema njene kontrole, preporučujem. Jer iza Lalićevih literarnih slika uvijek ide blagorodni, ateistički, empatički isceliteljski šapat: dabogda bolji bili.
15. Brbljiva ćutnja
Mihailo Lalić je romanopisac, prozaista. Kao i mnogi u mladosti kušao se u stihovanju. To ga je brzo prošlo, njegova introspekcija je od kvalitetne vrste. Ovdje ili ondje vidimo tobož učene ljude da sjede i besjede o liričaru Laliću. Ta žalosne li pojave, kukala nam jatka! Ali uočite jednu pravilnost: U tim salama su „analisti“ vazda petrifikovano isti, vrte se oko okruglog stola e da ne bi išta relevantno rekli, na primer o prijekoj potrebi čitanja „Pramena tame“ u Andrijevici, Beranama i Crnoj Gori. Vrte se u tom dolapu e da bi plemenski zagušljivo ćutali o tragičnom rasapu. Pa dobro: Ko stvarno pažljivo čita Lalića naći će nerijetko u njegovim proznim slikama i dobru liriku. Vršio sam sporadično ovakve probe: neke Lalićeve pasuse sam prelamao, kao da su pjesme u pitanju. Ne ispadne loše. Ali, neka.
16. Sklanjaj đecu majko moja
O stilu i jeziku kod Lalića govorili su mnogi. Iznosim samo dvije sitne opservacije. Sjajno opisuje Lalić jedan svoj djetinji strah, Angst. Iz potaje, u kući, gleda dječak s tetkom i majkom kroz zvirinke prozorskih zastora: ide čovjek pored rijeke. On kod Lalića ima ime i prezime, Veljko Čukić iz Trešnjeva. „Na prvi pogled ništa naročito: rijeka i, s one strane, šljive, kuće, uzbuna među kokoškama ispod oraha; putem korača osrednji čovjek u plavetnim dimijama i crvenom džamadanu, za njim Švabe s puškama i torbacima…“. Ekspedicija koja pljačka i za sobom sije glad i smrt. Sad, sjetimo se antologijske pjesme Brane Petrovića Ide čovek pored reke, i stihova tamo [12]: / Ide čovek majko moja najstarija država / ide crkva porušena ide lađa bez posade / Ide groblje svih vremena prah i pepeo / sklanjaj decu majko moja ide zločinac /. Kakav potresni literarni dublet!
Lalićeve Poslanice su nezavršen rukopis. No, kraj teksta ne liči na provaliju u zapisu; moralno je uzvišen, stilski vješto sveden. Slobodoljubiva omladina ratuje u Beogradu s zlosrećnim dinastičkim rektorom Vladimirom Ćorovićem, „osvjedočenim neprijateljem Crnogoraca“. Studenti dopadaju nacističkog zatvora. Šef predatorske policije u posrnulom Judenfrei Beogradu, „dvonožni“ zločinac Dragi Jovanović provocira uhapšene mladiće i đevojke: „Čemu se to nadate vi?“. Književnik ovdje prekida ispovijest, „uskraćeni“ smo za dijalog s izrodom. Zbilja, čemu se to nadaju oni koji „ne ljube lance“, od pamtivijeka, od Spartakovih očajnika do slobodoumne omladine na Beogradskom univerzitetu? Postavljeno je cinično retoričko pitanje i Lalić je prosto odložio svoje crnogorsko pero.
17. Nema jednog grafema?
Mnoštvo ćorovića se okomilo na dva nedužna crnogorska fonema. Izgovorite prezime Lalić. Ovo prvo L ne izgovara se kao i drugo L. Saradnja jezika, zuba i nepaca u usnoj duplji, dok vazduh struji iz pluća preko glasnih žica, drugačija je kod formiranja drugog L. To nije onaj fonem u riječi lav. To nije fonem u riječi ljubav. To je fonem u toponimu Lelejska gora. Slovo za ovaj fonem nije sada u društvu postojeća crnogorska 32 slova, možda sa nekim razlogom. Kome bi smetalo i da jeste? Ne kunjajmo:
Jezik je monument zajednice. Jezik je vezivno tkivo kulture. Pregnuće za jezik, za kulturu, za spomenike u najširem kontekstu – bilo je i biće antifašistička orijentacija i akcija. U djelu Mihaila Lalića je to umjetnički čisto i pojmovno jasno.
Literatura
[1] Mihailo Lalić, Raskid, Narodna knjiga Cetinje 1955.
[2] Mihailo Lalić, Lelejska gora, Nolit, Beograd 1962.
[3] Mihailo Lalić, Hajka, Nolit, Beograd 1965.
[4] Darwin, The Voyage of the Beagle, Wordsworth classics, Wordsworth Edit. Lim., 1997.
[5] Mihailo Lalić, Epistolae seniles (staračke poslanice), Srpska književna zadruga, Beograd 1995.
[6] Dragoslav Srejović I Aleksandrina Cermanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, Srpska književna zadruga i javno preduzeće Službeni list SRJ, Beograd 2000.
[7] Andrej Nikolaidis, Jedan narod, jedna vjera, jedna istraga, sajt: e-novine.com, 9 decembar 2013.
[8] Miloš Babović, Vrag je Njegoš…, sajt: e-novine.com, 12 decembar 2013.
[9] Marko Miljanov, Primjeri čojstva i junaštva, Studio 104, Beograd 2000; Priča broj 6.
[10] Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil (1963). (Rev. ed. New York: Viking, 1968.)
[11] Mihailo Lalić, Pramen tame, Prosveta, Beograd 1970.
[12] Nenad Grujičić, Antologija srpske poezije (1847—2000), Sremski Karlovci 2012.
