Nije mi lako da priznam, ali: iz godine u godinu sve manje mladih ljudi upisuje studije fizike. A među onim koji upišu sve je manje nadahnutih, nekalkulantskih duhova. Kuda idu? Na studije atraktivnih disciplina koje obećavaju brzu i laku društvenu promociju, u partijske sekretarijate, u Kanadu… Čujem da je sličan negativan trend primijećen i u drugim sredinama, pa i u drugim zemljama; ova tužna utjeha može samo biti povod da jednom napišem neki pledoaje za prirodne nauke, što će se možda i desiti. Danas međutim, odlučio sam da svojim nesuđenim slušaocima pođem ususret i održim (na vlastitu odgovornost) javno predavanje… o ireverzibilnosti. Šta mi je drugo preostalo?
Ukupnost tijela u nekim relevantnim granicama naziva se sistem. Sistem se može nalaziti u različitim stanjima. Svako stanje okarakterisano je odgovarajućim parametrima stanja. Biva da neki od parametara nema jednoznačno definisanu vrijednost u datom sistemu; tada kažemo da je stanje neravnotežno. Ali bolje recimo šta je ravnotežno stanje: to je takvo stanje u kojem svi parametri sistema imaju definisane vrijednosti koje se ne mijenjaju dok god se ne promijene spoljašnji uslovi. Sistem koji je izolovan od okoline, prije ili kasnije spontano prelazi u ravnotežno stanje.
Kad naglo otvorimo vrata sobe, znatno sabijamo vazduh u blizini vrata; u sobi nemamo više u svakoj tački isti pritisak (kod prozora je niži); stanje je neravnotežno; malo zatim dolazi do izjednačavanja pritisaka u pojedinim dijelovima sobe i na kraju se postiže novo ravnotežno stanje. To je proces relaksacije, koji se naravno ne dešava trenutno, već se odvija za neki interval vremena relaksacije.
Ali se u sobu može ući i maksimalno oprezno, veoma lagano. Tada praktično i nemamo klasičnog neravnotežnog stanja; imamo samo niz ravnotežnih stanja koja se kontinualno smjenjuju. To je ranotežni proces. Ravnotežni proces može teći i u obrnutom smjeru. Zovemo ga povratni proces. Ista pažljiva osoba koja je lagano otvorila vrata može isto tako sporo i uviđavno zatvoriti vrata i sistem će se vratiti u prvobitno stanje. Ravnotežni proces koji posle raznih promena dovodi do početnog stanja zove se kružni proces.
Prekinuću na ovom mjestu ovaj uvodni mali čas egzaktne nauke fizike. Očito, i tolerantni čitalac uviđa da je vrijeme za ovakav argumentovani zaključak: Zakoni sistema primjenjivi su samo za ravnotežna stanja i povratne procese.
Pitao me je jedan inženjer elektrotehnike, nedavno (na Balkanu je sve nedavno) kako valja da se sredi stanje na Kosovu. Na stranu sada problem što nije nametnuo bližu temu razgovora (na primer, zašto se prodaju parčad Crne Gore jednoj imućnoj troprstoj crkvi i, posebno, zašto se na tenderu me može pojaviti i Crnogorska pravoslavna crkva?). On je svetosavski patriota i (pošto značajno ufitilji brkove) interesuje ga samo elaboracija na temu: kako.
On, koji je na prvoj godini studija naučio (morao je makar čuti) tako proste stvari iz ustrojstva svijeta kao što je iskaz da trougao sa stranicama 3, 4 i 6 nije pravougli, i nikad to neće biti – uvijek preskače temu o egzistenciji rješenja. Pozvao sam ga na strpljenje da razgovaramo stručno, a kratko. Prosto sam ga upozorio na fakt: Ako dva prirodna broja, bilo koja, ponaosob digneš na četvrti stepen i potom sabereš, dobijaš rezultat koji se ne može izjednačiti sa četvrtim stepenom bilo kojeg prirodnog broja!
Ne vjerujem da sam ovom tiradom išta bitno promijenio u arhitekturi njegovog duha. Ali me nije ni javno izružio. Obojica smo izgleda imali razloga da ćutnjom budemo trenutno zadovoljni.
Gornji argumenat sam mogao ilustrovati, da imam alegoričnost kojom se diči jedan aktuelni srbijanski političar, opomenom koja nije bez izvjesnog šarma: Od akvarijuma možete napraviti riblju čorbu, ali od riblje čorbe ne možete napraviti akvarijum. Gospodin o kojem je riječ ima visoko formalno filozofsko obrazovanje, i kako je uz to do diplome došao u ‘osinjem” gnijezdu Evropske filozofske misli, baš tamo gdje je jedan Imanuel Kant učio maternji jezik – ne isključujem mogućnost (čak je smatram vrlo vjerovatnom) da je bar jednom čitao zapaženi spis najslavnijeg građanina Kenigsberga, pod naslovom Traktat o postojanom miru. Tamo se naime nalazi pažnje vrijedna misao (srećnom koincidencijom je ovih dana u pristupačnoj štampi o tome govorio uvaženi Predrag Matvejević): Treba paziti da se ne dogodi nepopravljivo!
Treba paziti da se ne dogodi nepopravljivo.
Postoji dakle ireverzibilnost grešaka. To što su svetosavski nacionalisti činili u Sandžaku tokom Drugog svjetskog rata – ne može se anulirati sličnim aktima u Foči (i tada, i poslije pedeset godina); to su prosto samo nove ireverzibilne situacije. Traženje rešenja mimo civilizacijskih pogodbi, kao što su lucidni čitaoci moga uvodnog slova vrlo dobro primijetili, ne spada u ravnotežna društvena stanja. To bahato otvaranje evropskog predvorja udarcem vojničke cokule u opervažene dveri…
Pogledajte ko roni ovog časa tamjan-suze za bivšom Jugoslavijom (ja nikad suze ne imenujem kao krokodilske, taman posla). Prepoznaćete na toj žalbi mnogo lica koje ste kao upečatljiva zapamtili iz doba pljuvanja na ideju koju su naši preci strpljivo i sa ljubavlju formirali pod Balkanskom firmom Jugoslavija. Oni su taj grandiozni posao obavljali sa onom skoro pobožnom minucioznošću s kojom zaneseni eksperimentator organizuje rast dragocjenog kristala iz mutljaga rastopine. Ne, ništa ja ne ogovaram i ništa ne zagovaram; prosto se podvižnici iz minulih dana i godina moraju naučiti lekciji o ireverzibilnosti. Ta to je sve ukupno nekih dvadesetak redova bez ijedne formule!
Na isti način se mnogi sada, u psihologiji dobro znanim A-HA! efektom, zalijeću da emituju upozorenje kako se događaji u Hagu tako odvijaju da se može postaviti i pitanje nekog budućeg kolektivnog duga građana države SCG. (Vidjećemo koliko će biti stabilno novo ravnotežno državno stanje; oni koji već plaču na njenoj zamišljenoj sahrani izgleda dobro znaju koju su sve nepovratnost u nju dosad ugradili.)
Na isti način oni koji su se gadili na pomisao da proslavimo postojanje jugoslovenskog jezika, sada ne mogu podnijeti drobljenje slične i zajedničke jezičke građe na četiri liska istoga cvijeta. Etoti!
Učimo fiziku, makar malo iz uvoda!