Navršilo se deset godina od kako sam, jedne subote u ranu jesen, noseći ceger za pijacu kročio iz sokačeta Mihajla Iveše na trotoar Karađorđeve ulice u Kragujevcu. Pogodi me teško ruiniranje kuće na uglu u kojoj je jedno vrijeme (1863-65) živio pjesnik Đura Jakšić. Za života, siroti buntovnik je iskusio šta znači vlast cinična i bahata; nijesam shvatio najbolje potrebu da i sjećanje na njega bude cinično i bahato. Napisao sam, onda, malu satiričnu pjesmu I ovaj znamen zemlje Srbije koju sam, sjetan, čini mi se završio ovako:
Gledam kamin: tama gori.
Nahereni, crni rog
Sjenku krije, ona zbori:
Ne da đavo, ne da bog.
Hoćemo li tužnog Đuru
Još jedanput kao kantu
Iznositi na torturu:
šutirati u Sabantu?
Ali sam se ljuto prevario! Stižu ovih dana do mene vijesti da za pjesnika nema mjesta ni u Sabanti. Spomen-bista Đure Jakšića koja je stajala u porti manastirske crkve na zelenom Liparu – uklonjena je; za nju nema mjesta u manastirskom kompleksu zbog, navodno, pjesnikovog ovozemaljskog nedostojnog života.
Đura je živio kratko, 46 ondašnjih godina. Ipak, slikajući i pišući uradio je mnogo. Kad danas čitamo njegove zbirke, nemamo kud nego da se frapiramo koliko je tamo loših stihova. Ali sa nekoliko naslova postigao je nesumnjiv umjetnički domet. I nemoguće je, nakanjec, ne biti zadivljen ukupnošću njegovog djela i impozantnošću integriteta te stvaralačke ličnosti. Pa čime je ovaj popin sin toliko iznervirao kler da se grijeh njegov ne može zaboraviti ni poslije vijek i frtalj? Jeste, nailazimo na ljute sintagme (Pudljivci hudi! Lažljivi psi!), na jetke karakterizacije popova, birova i beamtera. U zaostavštini, kako li, pronađena je sjajna pjesma Kaluđeri. O mandarinima i da ne govorimo. Pročitajte još jednom snažnu viziju Jana Husa i slobodno ju s mojim dopuštenjem iščupajte iz istorijskog konteksta!
Možda ima nešto preče? Nevoljni Đura Jakšić autor je onog ogorčenija Padajte, braćo! Bard je ljuto korio sugrađane i vlast za indolenciju glede stradanja djece koja su – onamo namo! Pale su i teške riječi: Mi nesmo braća, mi Srbi nesmo! U svojim mračnim i gladnim noćima Đura piše dramu Jelisaveta knjeginja crnogorska. Kako se usudio da izbjegne u naslovu Knjeginja Srbska?
Ali sam ja imao namjeru da govorim o godini 1867. Na sve četiri strane svijeta, u vremena ona praktikovali su vladari na dvorovima svojim organizovati književne večeri, gdje su se recitovale pjesmice mile ušesima carskim. Postojali su carski pjesnici, vješti u sastavljenju oda. Vidim i našega Nikolu gdje u cetinjskim sumracima učestvuje u sličnim kamernim priredbama. Naš je vladar njegovao jednu specifičnost! Sam je pisao stihove i sam čitao. Nije da mu je manjkalo poltronskih piskarala, mogao je na ljese angažovati raznih sarajlija i medakovića. Ali je najviše cijenio samog sebe i najbrže je funkcionisao kad je sam zapisivao svoje ideje. Tako je po prilici riješio da zabavi svitu patriotskim obećanjem da će organizovati turistički ratni pohod… do Prizrena. Naravno da su se te večeri godine 1867. na mrtvo zabavljali velikaši u dvoru pod Orlovim Kršem.
(Đe da nađete danas tu literaturu i pogledate o čemu se zbori? Kad se mora, otvorite one uvoštene svetosavske sajtove Interneta i među mnogo istorijske truleži, po vonju, natrapajte na Nikolinu zafrkanciju.)
Pjesma počinje kratkom reminiscencijom na šećerli mit o razorenom carskom dvoru, koji je bio stjecište junaka (ajde, bogati). Gdje je lociran dvor? Onamo, namo – za brda ona! Bez oklijevanja, budući da je identifikovana autentična svetinja, druga strofa poziva na krstaški marš pod oružjem do onamo, namo. Cilj je da se sa ruševina priprijeti vragu, ali i da se svrati u Dečane kako bi se prisvojio Raj za ratnike koji idu na srpska polja, koja su bojna. Pogovora nema, jer starac Jug objašnjava šta je sveti dug (aplauz u plavom salonu). Premilosni vladar je oduševljen dobrim prijemom recitacije i brzo dopisuje još jaču strofu u kojoj obećava tupljenje oštrica hrišćanskih sablji u procesu sječe turskih vitih rebara (za brda ona). Nikola je tu zastao i sjetio se da junačke pjesme nema ako se ne pomene grob, a obavezna rima onda nalaže angažovanje riječi rob, što uostalom možete pročitati i kod Đure na 28 mjesta.
Tih godina je vladar Nikola bio često zabrinut za slobodu svoju i svoga naroda i Crnogorci su vodili ljute bojeve za odbranu nezavisnosti domovine Crne Gore. No dobro je kad smo zabrinuti i za sudbinu svoje braće. Prirodno je da briga raste kad su braća daleko, onamo namo. Sjajno je kad je ljubav uzajamna. Avaj, umjetnički učinak Nikolin u pomenutoj pjesmi je bio i ostao minoran. Nema razloga da se i danas pominje to dvorsko šepurenje. In komedija res!
Da li je, mimo romantičarskog zanosa, postojao i konkretan događaj namo da Nikola zašilji pero? Nije. Evo, te iste godine Jakšić na Liparu vodi interesantne razgovore sa ticama, posebno insistirajući na pitanju da li ih je, slabe, progonio svet? Bijaše prošlo pet godina od onog zanosa (koji mu se nije isplatio) da treba pomoći ljudima ‘u veljoj bedi, smrti i krvi”.
Politička nejač, isturena odjeljenja svetosavskog unitarizma u Crnoj Gori (nedotavna metafizička tumarala), danas hvale pjesmuljak Nikole Petrovića, dugovječnog kralja, naslovljen Onamo, namo, pljujući uzgred državna znamenja Crne Gore. To je ona opozicija koja vazda ima sedamdeset i sedam vještina za mamuzanje progresa u Crnoj Gori. Predlažu da se to lažno hodočašće proglasi himnom unije država Srbije i Crne Gore. U isto vrijeme, njihovi nalogodavci iz Srbije satiru i samo sjećanje na čovjeka koji je zavapio: Krv dece vaše gledamo mi!… Mada sumnjam da se odvažni čelnik romantizma prepao kvazihristijanizovanih postkomunističkih jakšića, evo mu jedne vremeplovne poruke ohrabrenja:
Spavaj Đuro, i ne žali;
Čašom rujnog tugu zali”!
P.S. Ana radi u butiku
A Milu su silovali.
I još: Gajeći prezrenje prema dahijama ukloniocima ‘nedostojnih” bisti koji neviđeno koherentno djeluju po tragu načela Kad-Tad-Nećeš-Biti-Postojao, uzalud pokušavam u isto vrijeme da pojmim koja je to potreba, koji je to novac, kakve su to i kome usluge, kojim amikusima, – da se moraju izvlačiti toliko usmrdjele ribe ‘dostojnih” ideja koje plutaju po našem političkom pokvarijumu?