Suočeni sa malicioznim naumom da nam otmu ime crnogorsko za naš svakidašnji jezik; uz to, da nam u podsvijest usade krivnju da smo dužnici onima koji su nam posudili svoj jezik; više od toga, da nam udahnu opaki virus laži koji će razgraditi svaki nukleus slatke muzike maternjeg jezika; najposlije, da nas osramote pred istorijom kao kukavno društvo mutavih, lišeno autentičnog zvuka;
Pritisnuti opakom silom da nas odviknu od zova za crnogorskom crkvom; podvrgnuti duhovnom utamničenju u hramu tuđeg boga koji ne zna za drugost i različitost; ucvijeljeni pred zamandaljenim vratima bogomolja naših predaka; ismijani u pobožnim trenucima paljenja badnjaka; vijani kosijerima i švercerskim heklerima i okuženim tamjanom preko naših opustjelih livada; poniženi pred sopstvenim simbolima klevetom da smo narod osioni i razvratnički, ako ne izmišljeni;
Uklanjajući se od hajke da nam ne otmu crveni barjak pobjede; onaj barjak sa nebrojeno rupa od agresorskih kuršuma; baš barjak kroz koji se vide sve skupe crnogorske pobjede i koji isijava sve žudnje naše slobodarske;
Podnoseći uvrede dok pjevamo svoju narodnu himnu, koja veliča dugine boje majskog jutra u domovini; koja slavi vjernost kršu, vazduhu i nebu i ne prijeti nikome; koja transmituje naraštajima vrlinu slobode; onu himnu koju sluša orao iz časnog našeg grba dok posmatra krepko crnogorsko oro; podnoseći te bijedne uvrede od nedostojnih koji halauču da razore našu akustičku legitimaciju, naš zvukovni istorijski supstrat;
Slušajući svakodnevne blasfemije koje nam niječu crnogorsku bit; one nepojmljive hesterije da se zatre temelj svake predačke kuće u kojoj se pucalo iz levora kad se rodi muška crnogorska glava; ona crnogorska glava kroja će posigur kroz sedamnaest godina poginuti; a često za tuđi mutni interes; slušajući svakodnevno huljenje na ono što jesmo na zemlji; dakle, zebući da nam ne očerupaju golo ime na proplancima i u klancima;
Gledajući kako se zahuktava hajka na časne i uboge koji jedino što hoće, hoće kuću svoju da kuće; i u toj kući da nađu otklon od zla; najprije od zla koje mogu ukućani drugome da prirede; gledajući dakle kako se ubrzavaju potjere za onima koje navodno ni imenovati nije vrijedno, kojima se ne smije dopustiti samodefinisanje, kojima ne treba dozvoliti samoprehranjivanje, kojima ne ne smije pripisasti dika sopstvene istorija, koji govore tuđim jezikom, pjevaju stranu himnu, klanjaju se odioznom bogu-uljezu;
Tu smo da saopštimo: dosta je ruganja čestitosti – neka iza nas ostane
IZJAVA O SRČANOSTI
Vidimo ih: prave spiskove građana sa krivicom rođenja u Crnoj Gori. Sramni, necivilizovani čin – nosi sobom prijetnju formiranja geta obilježenih. Koriste savremene tehnologije da pospješe anahrone ideologije. Zloupotrebljavaju topologije rođenja da se masovno, i nasilnički, regrutuje janičarska sajber vojska koja će funkcionisati na perverznom principu potiranja plemenitog značenje zavičajnog etra. Ali:
Pred sjećanjem na likove naših dragih, koji više nijesu u životu, a koji su svoje zemaljske dane proveli u brizi da ne ozlijede blagorodnost otadžbine, mi se obavezujemo:
Ni sad, ni posad, strah neće biti ono nedostojno osjećanje koje će ikako uticati na naše ljudsko nadanje da budemo bez ostatka odgovorni za izbor i definiciju sopstvenog života, danas i sjutra.
Vidimo ih: bacaju nam u lice drsku uvredu da će nas, ako bude trebalo, kupiti stranim novcem. Nije ovo takvo tržište, i neće se naći ovamo takvih trgovaca, i ne ovoga puta. Da prodamo istoriju? Da potavnimo sjaj majske zore planine Smiljevice, i Durmitorske rose, i plaveti oko Lovćena, i modrilo pučine pred Čanjem? Da izblijedi izrešetani barjak? Da moljci izjedu crnogorsko odijelo? Da se više crnogorski ne progovori? Da se utule vatre koje su vječne u trinaestojulskoj simbolici? A što sve to?
Svjesni da nećemo izbjeći strog sud potomaka, o tome kako smo poštovali građanske vrline i koliko smo brinuli o čistoti ponosa onih koji će se na padinama Crne Gore još rađati, i uvijek rađati, i u sve većem broju rađati da žive i požive, sa indignacijom odbacujemo da će sada, ili ikad, koristoljublje biti onaj bijedni motiv izdaje sopstvenog identiteta.
Vidimo ih: računaju na našu površnost i prostodušnost. Primjera ima, i mi ih pamtimo. Pamtimo ih, da se ovog puta ne ponove. Ovo je doba kad će zapovijedati Crna Gora. A njeni dobri sinovi ponijeće se u skladu sa valjanom riječju starih Rimljana: Omnes aequo animo parent, ubi digni imperant (Svi rado slušaju kad dostojni zapovijedaju).
Birajući budućnost koja je naša, prepoznajemo u njoj glavnu vrlinu, onu da u njoj nema prijetnje. Crna Gora ne sprema štetu, nikome. Crna Gora želi takvu samodefiniciju, po kojoj je a priori onemogućeno generisanje patnje drugima. Želi svojoj djeci budućnost u kojoj se, nikada, ime crnogorsko neće manipulatorskom voljom drugih povezivati sa agresijom, sa opsadom, sa bombardovanjem, sa masakrima, sa deportacijama, sa segregacijama, sa upadima, sa prepadima, sa konfiskacijama, sa maltretiranjima. Parafrazirajući Holanđanina Lorenca, recimo sa smo srećni što pripadamo jednoj naciji koja je premala, da počini velike gluposti. Postoji kritična socijalna masa zla – Crna Gora je neće sadržati. Kriminalni naum hoće da pokulja sa imperijalnih prostora, vazda je tragičan, širi se apokaliptično – za takvu ekspanziju neka naša đedovina bude premalena! To je način da poživi neobrukana. Ozbiljne, savremene, države neambiciozne za opake naume, nijesu opsjednute populističkim snom integrativnosti.
Za ovakav program plemenitosti potrebna je istrajnost dugog daha. Molimo se da nas pohode duševne moći od najbolje vrste koja se ikad kroz crnogorsku istoriju iskristalisala.
Ne strah, ne površnost, ne malodušnost, ne korumpiranost – već da nam je na pameti istorijski osmišljena, socijalno motivisana, budućnosti potrebna odvažnost ovog trenutka.
Stanimo iza programa crnogorske srčanosti.