Poštovani uredniče
Približava se godina dana od onog pompeznog promotivnog skupa u Beranama. Sjetimo se, u srijedu 20. septembra 2000, u organizaciji Socijalističke narodne partije, priređen je tamo hepening uz učešće ondašnjeg Predsjednika savezne države. Legitimno predizborno okupljanje izrodilo se u bahato pretjerivanje koje je porazilo trezveni dio stanovništva Crne Gore. Bijaše to glavobolni atak na mozak.
Na stranu aposteriorna depresija koja nas pritiska zbog uviđanja da su ondašnje zapjenušane poruke doletjele preko crnog muka o hladnjačama koje vire iz Balkanskih rijeka. Na stranu šokantni rječnik kojim je Predsjednik častio političke protivnike, vokabular inspirisan primitivnim uvidom u karakteristike pojedinih životinjskih vrsta. Na stranu napadno demonstrirana patološka partijsko-državna sprega, ispoljena na posebno neukusan način. Na stranu mnogo toga što je još bez suštinske katarze, evo pedeset i dvije srijede.
Ali šta je sa počiniocima odvratnog medijskog falsifikata? Beogradske dnevne novine Večernje novosti (da li samo one?) objavile su sjutradan na naslovnoj strani fotografiju mitinga. U želji da se izvijesti o prisustvu sto hiljada podanika (kako i priliči skupu na kojem govori Vođa), list je metodom adoptacije upetostručio broj veselnika. Na nekoliko mjesta te znamenite podvale vide se identična lica. Klonirani ljudi svuda su rasuti po fotografskom polju. Ta ne samo ljudi: klonirana su okolna brda, drveće i objekti, sa sve državnim i stranačkim zastavama. šta je to adoptacija? Adaptacija fotografskih sadržaja primjenom kompjuterske tehnike Adobe. Takvi softverski paketi omogućavaju suštinsku intervenciju na snimljenom materijalu. Činjenice se deformišu, brišu, sjenče, uljepšavaju ili multipliciraju – po želji. Tako nastaju snimci koji su sve, izuzev vjerodostojni dokumenti. Preko noći Beranci su, i ja među njima, postali stanovnici velegrada!
Stidni potsmijeh koji nas kao sjenka prati dugih dvanaest mjeseci uvećan je neshvatljivim sobitijem da odgovorni maloljetnik D. Č, medijski bos (po trnju), naše gore lisac, nije imao priliku da kroz proces suočavanja sa sopstvenim nedjelom (a imao je i pomoćnike) – povrati koliko bilo lice svog građanskog statusa. Ovaj pojeo-vuk-magarca fenomen, koji nam prečesto ne da politički i ljudski da odrastamo – evo ga ponovo na klasičnom djelu! I jednako smo ponavljači u prvom razredu časti.
U neprekinutoj zebnji smo da će zataškavanje svjesno nam u dostojanstvo pljusnute bruke ukisjeliti nova, veća poniženja; nabubriće buduće, još dublje ugruvavanje naše egzistencijalne i građanske pozicije. Zato Vas i molim za prostor da mučninu poruke ove godišnjice podijelim sa brojnim čitaocima Pobjede.
Ove sam ozlojeđene riječi napisao u sumrak, 18. septembra 2001. godine. Ako sam.