Durbin je sprava za posmatranje udaljenih predmeta. Kombinacija dva sočiva, objektiva i okulara, uveličava sliku udaljenih predmeta. Od dva samousaglašena durbina pravi se dvogled, ručni binokularni, stereoskopski oprtički instrument.
Durbine je pravio i prvi sjajno koristio Galileo Galilej. Kad je svoj uređaj uperio na Jupiter, vidio je nešto što niko nije prije njega: nekoliko svijetlih zvjezdica oko matičnog objekta. Peta planeta Sunčevog sistema ima četiri krupna satelita: Io, Evropa, Kalisto i Ganimed.
Svoj prvi amaterski durbin napravio sam kao gimnazijalac. Objektiv sam pozajmio od rashovodane baterijske lampe, a okular od sabirnog sočiva naočara za dalekovide, kakvih je u našoj porodici uvijek bilo. Te elemente sam smjestio na kraj i početak cijevi na koju se namotava alumijijumska folija za zimnicu. U sumrak, popeo sam se na obližnje brdo. Imao sam sreće! Slika je bila mutna, male rezolucije, drhtava, ali sam tvrdo vjerovao da sam prepoznao bar jedan satelit pored diska Jupitera.
(Crnogorci treba da znaju da je Jupiter bog svijetlosti i definitivno: bog zakletve, koji krivokletnika ubija gromom.)
Kad je došlo vrijeme da Milošu, poslije mnogih godina, ispričam ovu hodočasničku storiju, on je vrlo uspješno predložio da mi to brdo Jejevice preimenujemo u Galilejevice! Kasnije sam imao pravi dvogled ruske proizvodnje; ruska optika ovdje važi za najodličniju, ovaj instrument bio je klase 8X50. U opservatoriji prirodno-matematičkog fakulteta držao sam ga kao pomoćno sredstvo; izazivao je veliko zanimanje osnovaca koji su se u velikim rojevima okupljali da zavire u Kosmos.
Bile su postdejtonske godine, sumorne, jadne. To su bile godine i za potresne resentimane književnika sa prve linije antibalijskog fronta. Jednog dana u martu mjesecu 1997. godine čitam novine koje su neprestano steone od patriotizma. Sjedokosi dokumentarista blokadâ se hvali na tom beogradskom papiru, koji nosi troslovni akronimski naslov, da ga je potrefilo svjetski unikatno čudo. Zabrinem se za njegovo zdravlje, kad li a on kuka što bolan sjedi na Zlatištu, a ne može dolje niz osmice, to jest serpentine, do svojega Sarajeva. “Velika je nesreća”, objašnjava on novinaru trešten sentimentalan, “i u isto vreme velika privilegija da kroz dvogled gledaš grad u kome si rođen, a da ne možeš u taj grad da uđeš.” On tako sjedi i gleda kroz dvogled, a zabrinuti vojaci stalno opominju, kako njega tako i kusovca, da pričučnu jer su im kose bijele, te umne srpske glave lako mogu biti mete obijesnih turskih snajperista. U novinama nije bilo mjesta da stane opservacija da dolje u čaršiji ispod njih, in reality, dobijaju po metak žedne male djetinje glave, i mnoge druge glave nedužne raje (u tom broju i sijede).
To su poznate stvari. Ovdje želim da se usprotivim sramoćenju dvogleda! Kad ga koriste bezdušni zločinci, nestaje onaj oreol plemenitosti i osjećajnosti koji je ugrađen u sam njegov pojam, u bljeskove pronalazačeva prosvjetljenja i koji svjetluca iz naslaga astronomskih i mnogih drugih naučnih primjena.
O kojoj ja to ljudskosti govorim? Najbolje svjedočanstvo o durbinu imanentnoj toplini ostavio je srpski pjesnik Branislav Petrović. On je napisao značajnu pjesmu o dvogledu, čini mi se najbolju za koju sam čuo u trovjekovnoj istoriji tog pronalaska. Pjesnik je svjestan da se durbinom služe generali na frontu na način da se obavezno narugaju slavi optičkih zakona; bahatošću oglibaju kristale kvarca; tehnologiju bistrih prizmi pomiješaju sa besprizornim psovkama. Zato se Brana daje na posao očovječenja dvogleda. On je znao da izvadi lice originala! Generali gledaju karaule, špijuniraju front i pozadinu, ali šta se događa! Komandant vidi da njegov suparnik večera i na večeri svojoj da je zabrinut; posle objeda i on uzima dvogled i u končanici prepoznaje strogi lik svog smrtnog neprijatelja (koji u taj čas gleda fotografiju žene i đece). Dva su se ljuta protivnika približila, gledaju bore i grimase jedan drugom, u bliskoj komunikacije blijedi mržnja (mržnja je uvijek samo jedna površnost i nedostatak istine…). Ne vjerujte ovom nedostojnom mom opisu, baziranom na nestalnosti sjećanja – bolje pročitajte pjesmu! Umjetnik je spasio ugled sprave koju je militaristička praksa mnogih generacija oljagala. Oživio je nadu, vratio smisao Galilejevom instrumentu. Pravi pjesnici (a to su oni čije su “noći surove i dolge”) ne pucaju đeci u glavu, oni nas uvijek vraćaju na sudnju mjeru koja je usamljenost i neozlojeđenost. Stari, dobri, prerano pokojni Brana…
Ovih godina, svijet potražuje od nas generala koji je osumnjičen za velika zvjerstva koja su počinjena dok je vladala noć, u prostoru oko kojeg je žica, u gradiću Srebrenica. Povremeno, o tome se prozbori u vijestima, i pojavi se slika generala (đenerala?). Jedno je upadljivo: na svim televizijama, u svim terminima, samo se prikazuje general s durbinom! Ta jedna slika, sa optičkom spravom koju je izumio Galilej. Ne emituju se potresni snimci pripremâ za zločin, ne vidi se mršava rebra adolescenata, skrivaju se od nas naduveni dječiji abdomeni, leševi sa zaleđenim užasom na ukočenom facijalisu, kontinuirani plač mrčki… Ponuđeno nam je da ga gledamo dok mu visi dvogled oko vratine. Jer dvogled znači osjećajnost, nespokojstvo, sasvim jednu ljudsku brigu, sklonost komunikaciji, transmisiju duševnosti. Je li to Brana zaludu pjevao (ovo nije pitanje no očaj).
Sad da se vratim sudbini mojega dvogleda na polici opservatorije, izloženog užagrenim očima bistrih osnovaca. Jedno veče, a bila je masovna posjeta zbog totalnog pomračenja Mjeseca, primijetim nestanak dvogleda. Slučajno sam u djeliću sekunde uhvatio i prizor kad je potonuo u đačku torbu jednog plavušana koji je žurnim korakom odskakutao niz stepenice. Tog časa donesem dalekosežnu odluku na koju sam danas ponosan: neću preduzeti ništa!
Bio sam ubijeđen da je instrument napokon našao pravog vlasnika. A nije mi bilo svejedno. Nosio sam ga u kampanjama planinarenja po crnogorskim brdima. Sa vrha Komova uspostavljao sam vizuelne trase prema Visitoru, prema Skadarskom jezeru, prema Durmitoru – i kroz tu mrežu vidio da se na brdoviti teren taloži jedno melemno predosjećanje bliske budućnosti. Kako to? Punoća slobode koja se sa Koma vidi nad mojoj domovinom ima holografski efekat: nasumice uzeti dio nosi dovoljnu informaciju o kvalitetu cjeline.
Te noći sam, pošto je pomračeni mjesec pred zoru izronio, brzo zaspao sa odličnim utiskom da mi se sa duše maknula neka zloćudna sjenka.
Dvogled u dječijim rukama… Ne znam bolji načina da se učini nešto protiv osramoćenja optike, nauke o svijetlosti.