Kad god govore o Njemu, daju insert kako nosi durbin oko vrata i povremeno gleda kroz durbin. Kao, teče govor o 10000 njegovih leševa, a na ekranu ide slika zabrinutog komandanta koji zuri kroz durbin.
Riječ usmena je nepostojana, efemerna, skoro nedostojna. Rečeno je i zvuk se trenutno izgubio, nema ga. Čuli smo, možda i nijesmo. Riječ je vjetar. Grubo rečeno, kao kad konj prdi…
Ali čovjek sa durbinom oko vrata! Taj ne može da misli zlo. On brine o svojoj okolini. On zna nešto što će tek biti, i ono o čemu ostali i ne slute. Slika se pamti, upečatljiva je. Zločin se ne povezuje sa komandantom, ako on nosi durbin oko vrata.
Sećate li se da postoje fotografije, i one uvijek šire pozitivne emocije, značajnih ljudi da surbinom u rukama. Stepa Stepanović sa durbinom… Sava Kovačević sa durbinom…
Durbin je sprava za predosjećanje budućnosti. Nije slučajno što Brana Petrović, autor stihova o predosjećanjima svake vrste, ima kolosalnu pjesmu o dvogledanju našeg i njihovog komandanta. A onaj koji predosjeća, taj je duševan, i daleko od banalnosti zločina.
Postoji umišljaj da se iskoristi ovaj psihološki kontekst upotrebe durbina za poslove usađivanja u podsvijest naroda poruke da je duša od čovjeka onaj koji je pomlatio toliki silni svijet inovjerni.
(Proširiti.)