A otvori usta, pominje duhovnost. šta je to? Nije racionalnost. Nije obrazovanost. Nije pamet. Nije ni religioznost, jer bi rekao religioznost. Pojam bez sadržine, ali mu je tolika forma da u nju može da stane bilo koji sadržaj, a sadržina da ostane na srednjoj nultoj vrijednosti unutar forme. Tako nešto. Čim je pomenuo duhovnost, nedodirljiv je. Možda hoće da kaže, nijesam ništa od onog što si ti, a šta si ti ja ću da odredim. Da nije to lingvistički totem? Još će se pojaviti prostodušni pandur koji će u tome prepoznati lozinku, i eto bjelaja. Tek, učestala duhovnost iz tih usta nalikuje, kako je neko već (mora biti) primijetio, na dijareju duhovnosti. On je, definitivno, duhovnjav.
Sećanje na Vukotu Babovića
>