Bili smo im zahvalni. Saučestvuju u našem bolu. Eno ih na trgu, nose transparente, hodaju, uzvikuju parole, mašu rukama, zahtijevaju pravdu. Ne, neću reći da im je teže nego nama. Ta po nama padaju bombe i sofisticirane eksplozivne naprave! Ali, nije ni njima lako. Mnogi ovdje imaju rodbinu. I da nemaju, protestovali bi. Emotivni kakvi smo, plačemo kad vidimo da oni svakodnevno tancuju u Bordou, nama u pomoć. Zaboravimo se, zavapimo: šta čekate, dođite kad već toliko patite. Onda se sjetimo, da je to neizvodljivo. Dobar je i tanc na distanci. Distancovati, i biti u mislima sa rodom svojim…

>