U ljeto godine 1979. nađoh se u Budvi, na proputovanju. Platio sam uredno jedan polupansion u privatnom smještaju. Soba pristojna; vlasnik je bio jedno poznato ime tadašnje političke scene u Jugoslaviji. Pardon Ovo je neka zakrpa sjećanja, a ja sam se spremio za solilokvij o referendumu.
Referendum je neposredno glasanje građana o nekom bitnom predlogu. Kao instrument demokratije, u svijetu se odavno primjenjuje, u mnogim zemljama i pod raznim režimima. Sama ta vremensko-prostorna rasprostranjenost ove mjere govori o njenoj efikasnosti kanalisanja i uljuđenja strasti raznih društvenih grupa. Praksa primjenljivosti referenduma, vidimo, dovoljno ga afirmiše kao pozitivnu demokratsku instituciju.
S druge strane, česte su zamjerke referendumu koje proizilaze iz brige da nužna simplifikacija procedure ne upropasti suštinu odluke. Tako, iznose se prigovori da se pri plebicitarnom izjašnjavanju: a) lako manipuliše masom glasača, b) odstranjuju sve varijante koje postoje između dvije krajnosti, odogovora DA i odgovora NE, i c) privileguje strana koja je u prilici da formuliše referendumsko pitanje.
Lako ćemo se složiti da opasnost od manipulacije postoji, pa je neophodna velika javnost u referendumskim radnjama u svim fazama postupka odlučivanja. Što se tiče sužavanja izbora na dvije varijante (prihvatam ili ne prihvatam), ono dabome nosi rizik odlučivanja, pa je istovremeno i poziv na zrelost i ozbiljnost kolektiva. To i jesu poslovi u kojima valja presjeći buridanovsko osvrtanje.
Ali zahtjev za ravnopravnošću pozicije svih učesnika u referendumu je opravdan i nužan. Teškoće su poznate; sporimo se oko dvije stvari: 1) kako treba da glasi referendumsko pitanje i 2) koliki broj glasača može činiti priznatu većinu. Prvo oko definicije većine. Ona se daje zakonom o referendumu. Dobar je onaj zakon koji nije previše restriktivan; jedino je razumno zahtijevan zakon u praksi primjenljiv. Takođe, ne bi smio da bude dizajniran za jednokratnu upotrebu. Suštinski je važno da ista pravila referenduma poštujemo kad god nam on zatreba, bilo da je riječ o državnom uređenju, globalnom ekološkom problemu, izboru budućnosti ili nečem četvrtom. Da li je moguće ostvariti takav cilj bez političkih i drugih konflikata? Čini mi se, moguće je. Relaksacije radi:
Pogledajmo jedan primjer koji je utemeljen u našoj tradiciji. Kad dva brata dijele imanje, stariji – po svom najboljem osjećaju za pravično – podijeli cjelinu na dva dijela. Onda mlađem bratu ponudi da bira! Taj mehanizam korigovanja neprava, manipulacije i gramzivosti poznat je odavno. Negdje je ostao i dobar umjetnički opis tog postupka pri podjeli dragocjenog komada hljeba u kolektivu gladnih zatočenika (i čini mi se, baš iz pera jednog crnogorskog publiciste).
Možda bi zaključak bio ovaj. Usvojimo bez velikih peripetija pravila o kvalifikovanoj većini (procenat koji pobjeđuje) i to ona koja bi nam donijeo, recimo, gospodin Solana. Ali onda zaključimo da ćemo ih uvijek i striktno poštovati. I formulišimo referendumsko pitanje bez uplitanja strane koja je odredila kvalifikovanu većinu. Tada bi strana koja zagovara ekstremne uslove bila suočena sa mogućnočću da se glasačima postavi i adekvatno pitanje. Na primjer, strani koja traži dvotrećinsku većinu za prolazak referenduma mogli bismo nametnuti referendumsko pitanje “jeste li za opstanak ovakve SiCG”. Baš zanimljivo!
To bi nas možda uputilo na uzdržanost od ekstremizma i poželjnu samokontrolu.
Samokontrolu? Mnogi građani Crne Gore su ove godine iznosili svoje viđenje referendumske problematike. Neki od njih su se oglasili autorskim tekstovima u crnogorskoj štampi. O tim pojedinačnim iskustvima valja da govorimo s poštovanjem. Izuzetak su dva nedostojna stava. Lišena intelektualne samokontrole, oba treba da uđu u neku buduću zbirku nedostojnih gledišta, zato ću ih ovdje klasifikovati: A) Uvjerenje da je svako ko je stekao diplomu, bilo kad, u Srbiji, potpisao vječni pakt distance prema Crnoj Gori; B) Uvjerenje da će, kao samostalni, Crnogorci pocrkati od gladi.
Prvi stav baziran je na ukorijenjenom poltronstvu. Kao: crnogorsko siroče koje je diplomiralo na beogradskom medicinskom fakultetu (na primjer) dobija diplomu ljekara u vidu poklona-sažaljenja, a ne kao regularni ishod studiranja, po zakonu. Takva jedinka, dovijeka, ma gdje da radi, i ma kako, ima biti svjesna da mu je hljeb poklonjen, zna se gdje; plata njemu nije naknada za rad, već milostinja. Kako bi se tek ovome narugao, nekom poetskom doskočicom, beogradski književnik Miograd Stanisavljević! Ali dragi Miša je umro 17. avgusta ove godine.
Što se tiče drugog karakterističnog uvjerenja, pomenutog pod B), njega je sa neviđenom bestidnošću formulisao moj bivši stanodavac. Ukratko, po njemu je Crna Gora – Polupansion.
Nije toliki problem u tom gledištu da su crnogorska djeca siromašna, pa ako i ima za doručak, nema za večeru. Problem je u drskom nagovještaju, da se to stanje ne može sopstvenim rukama popraviti. Još veća neuviđavnost je sadržana u terminu: ne preza se od metafore koja u istu ravan stavlja privatni interes i državni značaj. No, maksimalna muka je u dominantnom viđenju naše domovine kao učmalog ugostiteljskog objekta. Može li ovo parče svijeta živjeti djelatno, dinamično, proizvodno, časno takmičarski, težački i inžinjerski? Ne može; ako ko naiđe i prenoći
Ne trpimo više ovakve b-analne uvrede.
Opominjem da se Đedovina više ne smije posprdno nazivati Međedovina.