Na sjednici Izbornog vijeća PMF u Kragujevcu, pri glasanja jednom zgodom nijesam bio ni ZA, ni PROTIV, ni UZDRŽAN. Podigla se mala frka! Ne može to tako…
Zbilja, kako stoje stvari u tom pogledu? Jedan bandoglavi je vikao, mora se biti i okviru ove tri opcije. Ja mislim da se responce subjekta ne može ograničiti skupom od tri modusa; postoji bar još jedan – a to je onaj da me ne zadovoljavaju tri ponuđena rešenja.
Miloš misli da je izvor zbrke u iskompromitovanosti odgovora UZDRŽAN. Kad neko digne ruku da je uzdržan, svi blenu u njega, i pitaju se – šta sad može biti po srijedi; poslije dolaze obavezno tračevi… A normalno bi bilo da se u okvir uzdržanosti stave i svi mogući uzroci i stanja, pa i ona banalna, da je neka osoba u kritičnom momentu imala… stomačne zdravstvene tegobe.
Ima dosta istine u tom stavu o kompromitaciji.
Međutim, postoje i finije analize problema. Može se reći da su od zakonodavca ponuđeni odgovori oni koji podrazumijevaju da je osoba koja glasa u potpunosti bila u poziciji da stekne kompletan uvid u materiju o kojoj se treba izjasniti. Pritom, uviđa da zbog nekog razloga ne može da se odluči ni za, ni protiv – a procedura je bila OK. Onda je glasač uzdržan.
Ali šta ako glasač nije bio u poziciji da stekne potpun uvid u predmet rasprave, i pritom ne svojom krivicom? On ne sme da se izjasni da je uzdržan – on ignorisanjem glasanja daje signal da nešto nije bilo u redu, bar u odnosu na njega.
Legitiman je stav da prisutni glasač ne mora dići ruku.