Dakle, prestanimo sa jednostranim opisivanjem karaktjera. Sve same crno bijele slike. Učimo se od Labrijera, na primjer. Živio je davno, ali je ostavio spise. Jesmo li to napravili pomak ove decenije u tom smislu? Jako mnogo su nam se obraćali sa ekrana ljudi za koje znamo (jedna strana medalje) da su iz podzemlja, a prezentirali su se (druga strana medalje) kao patriote, nacionalni radnici, zaštitnici naroda i zorni roditelji. Od svega je jasno samo to da medalje imaju, nije sporno. Kako pomiriti vidne tamne i prividne svijetle strane ličnosti? To ne znam niti je moja uloga u ovom tekstu takva; ali znam da moramo tražiti novu riječ, a ona je: bespri zorni ljudi. Kakva raskoš našeg jezika, koju nijesmo ni slutili. Dok stvarnost nije oplodila našu maštu intjerakcijom podzemlja, zemlje i neba (čista religiozna arhitektura).
Sećanje na Vukotu Babovića
>