…don”t odgovori. Roker Bora Đorđević napisao je rasističku poskočicu Otcijepi se Milo. To štampao u reviji Bre, broj 12. Napisao sam za Danas javno pismo ro-keru. Nisu ga objavili. Pismo je protest zbog lošeg umetničkog sastava, opasnog politikanstva i iniciranja histerije; evo ijekavske verzije:
Gospodine Đorđeviću
Ovih sam dana dobio list papira A4 formata. Hartija je potrošena da se na njoj fotokopiraju stihovi Vaše pjesme Otcijepi se Milo, prvobitno publikovane u listu Bre, navodno u broju 12. Pročitao sam poemu od trideset strofa, mada ne beše lako. Htjedoh reći prostudirao sam poruku, bre.
Gospodine Đorđeviću, želim da Vas u jednom razložnom obraćanju obavijestim da je pomenuti sastav loš. Imali ste jalov dan, muza vam je radila na promaju. Vjerujem, zbog prošlih zasluga, da ovog puta zaslužujete da Vam se ukaže na propust. Sjetimo se samo! Ta Vi ste jednom znali da snažno umjetnički uobličite mučnu, iritirajuću temu beštije-mafijaša i u njoj efektno literarno-muzički krokirate pustahijske njuške koje nose kratke puške.
A danas? Je li Vas to napustila inspiracija? Odjednom, pretpostavljeno socijalno zlo u Vašem tekstu počinje opasno da korelira sa rasnom potkom jednog tamo naroda. Svojevremeno je kabadahiluk razrađivan u Vašim pjesmama kao moralni sunovrat pojedinca; stropoštavanje koje nije determinisano porijeklom i genetskom arhitekturom; posrnuće za koje je u punoj meri odgovoran posrnuli. Kad evo, sad okrećete leđa tom pristupu koji je bio umjetnički relevantan, jer je polazio od univerzalne hijerarhije vrijednosti!
Napuštate priču o slobodi ličnosti i bremenu odgovornosti pojedinca? Tih pojedinaca je već toliko da nemate vremena da se svima obratite pojedinačno? Pa morate sve strpati u istu vreću? Koja je vreća plemena, a da koja bi bila druga!? Eto, na toj raskrsnici: kad Vas ne interesuje šta čovjek pravi od sebe, već šta Vi mislite da je Bog stvorio od čoveka – Vi marširate putem na kojem prestajete biti pjesnik i roker. U ime čega? Svejedno, vratite se! Genetičara od Vas ionako neće biti. Zumiranje u DNK? U hromozom? Hromozumiranje? Ma, ajde!
Sjetite se da Vam ni konjušarstvo nije išlo od ruke. Sklon sam interpretaciji da, onda, nijeste iz naše sredine dobili dovoljno jak signal da ste se i poetski ugruvali – zato ste sada nad sličnim ambisom, ponovo omađijani…čime? U tom mamurluku nema katarze!
Na mnogo mjesta, ranije, bili ste zanimljiv versifikator. Talenat, vidimo, može i da zavede. Mala nepažnja, i štetna banalnost pod vidom umilnog sazvučja pokvari stvar. Rima nije izvinjenje! Bez dubljih slojeva asocijacija i značenjskih naslaga, ta muzika riječi boljku ne liječi! Bijedno je otkriće da se rimuje: Cetinje i avetinje. Takva lakoća lingvističkog otkrića! Neko drugi će se zakikotati: da se odlično slikuju riječi zemni šar i bjelosvjetski konjušar. Ništa slabije nego sreća i sveća iz Vašeg geografskog umovanja u poemi. A tek ako se neko zaintači na temu: Savezna vlada i pravoslavna estrada! Pa: kler vozi na ler! Ali, pazite: primjeri su zarazni, i nekome je već na vrhu jezika milozvučna rima u lingvističkom dubletu hašiš-bakšiš. Malo dangube, i iz te kudjelje se dade ispresti nekih tridesetak strofica, koje bi se dalje fotodistribuirale. O, ne pomislite da priželjkujem tu besmislicu više! Zaustavimo ćefnutu samonaduvenost, kalambursku naviku sa seoskih svadbi, ako ima tendenciju, a ima, da metastazira u grč samozavaravanja kroz stadijum fotokopiranja. Jer je kopiranje uvek lakše od kapiranja.
Nije u pitanju zamjerka da upotrebljavate grube riječi. I psovke. Zašto ne i psovka, ako je umjesna? Pa na tome je insistirao i takav tanani stilista kakav je bio jedan Tomas Man. Držao je za ispravno govoriti prostacima prostački – jedinim jezikom koji razumiju. Ali je nedopustivo ciljnu grupu, generalno, prostački definisati; sa svoje a priori svetački čiste lokacije ritati se lijevo i desno, pa ko bude zakačen, sam je kriv! Od literarne obrade fenomena, inače, neće mnogo ostati, to je to za žaljenje. I nedopustivo je biti toliko transparentan (ah, ta transparentnost…) da od opojnih dubina jezika ništa ne ostane. I da se umjetnička istina nema za šta prihvatiti, koliko za paučinu. Vidite, ja ovdje govorim o umjetničkoj prošenosti stihotvorenija…
Apsolutno Vam se mora otvoreno reći: Ne postoji stajna tačka, iole smislena, sa koje bi se moglo razgovarati o mnogim Vašim rečenicama. Kako razmišljati na temu: Ič ne fali što ste mali / Al se živi fino. Je li ovo stih? Izjava? Prekor? Pijačni uzdah? Ne verujem da ima mnogo zaludnih ispijača kafi koji bi bez zazora potpisali ogovarački diskurs Okreni se Milo / Skadru i Tirani, a još manje adolescentno tužibapstvo tipa Izvini se Zagrebu / bar još pet-šest puta. Zgranut sam da Crnu Goru, nečiji zavičaj, možete redukovati na prost zbir kamenja i mora. Možete li artikulisati potrebu da se poslužite ovom vrstom zakržljalih asocijacija? Kategoričan sam u stavu da nema učenika završnog razreda osnovne škole sa pubertetskim književničkim pretenzijama, a koji bi pristao da dovede u literarni spoj murvu i kurvu. Prosto jer se javlja stvaralačko gađenje u kuhinji elementarne kreativne delikatnosti. Tema perverznog koitusa jednog republičkog lidera sa sveštenim licem, makar i raspopom, verujem da se više ne preštampava ni u najmrsnijim zbirkama narodnih lascivnih umotvorina. Jer više to nema ko da čita i sluša.
U ravni državotvornih htijenja, izlažete se blamaži da ste glasnogovornik najjeftinijih ideja sa periferije novogodišnjih vašarišta punih vatrometnih rasprskavanja i delijskih pocupkivanja. šta će Vama kategorička obaveštenost da će se krojiti nova granica između Srbije i Crne Gore, te da će ista dosezati do Bijelog Polja? Marim ja, kao čitalac poeme, za pjesnikovo znanje o zainteresovanosti Interpola za kriminalne radnje na Crnogorskom primorju… A šokantno nizak vodostaj nadahnuća, gospodine Đorđeviću, kao posljedica kreativne suše, ispoljili ste u elaboraciji ove misli: Kad zemljaci (zna se čiji) odu iz Srbije, Srbija će automatski postati svijetla i očišćena (od govana, od gamadi, od čega li).
Tema etničkog čišćenja varira se na još nekoliko mjesta u poemi; posebno se apostrofira takozvani južnjački kadar u Srbiji, u koji spada, o čuda, i jedan deklarisani Srbin rođen u Požarevcu koji je više puta na sred zemlje Srbije u političkoj utakmici pobjeđivao rezultatom koji se opasno približavao brojki od sto precenata. I tada su glasali Čačani, sa ili bez bagera.
Nije za literarnu analizu, niti za analizu koja je ovoj blizu, ubijeđenost Vaša, Đorđeviću, da građani Republike Crne Gore ili moraju biti nekom bliski (Tirana, Zagreb, Rim; interesantno, Moskva se ne pominje!) ili ih neće biti. Da se ta patopsihološka ujdurma i anahrona frustracija elaborira, koriste se eksklamacije tipa: Montenegro vero, viva, viva, viva! Virus je u pitanju, nego šta! I to inostrani. Koji može biti i neizliječiv. Ne podnosim to, bre, ni kod portparola!
Mogao sam ruku u vatru da stavim, prije čitanja poeme, da će Te da prizovete Njegoša; to se i desilo u dvadesetosmoj strofi. Sasvim se ispravno tvrdi na tom mestu da Njegoš mrtav ćuti. Nema sumnje, znam Crnogorce: da je živ, mršaknuo bi svakog kvazipjesnika (a nije ih malo) koji za sobom vuče lešinu politikantske nadripoeme. S druge strane, Matija se smeje. Ovo je već teži problem; radi se o živom pjesniku, usto takvom da mu ne treba dosipati rječitosti sa strane. Javiće se već on. Stop: rečeno mi je da u originalu ne piše Matija, već muftija; pa šta?
Kulminacija pjesničke egzaltacije data je u dvadeset devetoj strofi. Ah, da: motiv Jude. Tu je sazrelo vrijeme da se svi rokerovi neistomišljenici nazovu bagrom s konopa i koca. šta je blagoslovenim dušama na umu, posle pominjanja konopa i koca? Naravno: seks protiv oca! Kako je to jednostavno i bajno! I pjesnik ne ispušta iz ruku to versifikatorsko pomagalo, on odvažno obljubljuje muškog roditelja! Otcijedi se, Boro.
Dok ovo pišem, pred očima mi je Vaš fotos: raširenih ruku, radrljenih grudi, roker oponaša pozu slavnu već dva milenijuma: raspet je na skalameriju mikrofona i ostatka zvučne tehnike. A na majici ne piše POP (Partija Običnih Pijanaca); na majici piše DOS. E. U pratećem tekstu (Danas, 6-8 januar 2001) mnogo je laskavih riječi u korist rok buntovnika; narodnog sina (kad treba, i kad se ne može odoljeti); proroka nacionalne agonije. Ta poza i te konstatacije obavezuju. Koliko to puta ćemo fotokopirati lepršašave fitilje mržnje? Ta ne može se unedogled svaka naredna brljotina objašnjavati dejstvom narodne brlje, a metodom ad šank! Svakako ne ni potrebom da se od nečega i nekako dan progura, bre! To se narodu sviđa, je li?
Ovako: Gospodine Đorđeviću, na početku Slobodanovog uspona, javili ste se zajebancijom o Bečkim konjušarima; na početku Koštuničinog uspona, javili ste se zajebancijom o Milovoj bagri. Zašto?
Sa umjerenim i povremenim poštovanjem, Dr V. Babović, prof. (25. januar 2001)