Izrekao sam već neđe rezolutno i apsolutno nezadovoljstvo pojavom da plemeniti instrument durbin nose oko vrata teški probisvijeti koji su, godinama, broda oko vrata naše sudbine. Njihove se slike ne skidaju sa ekrana televizija – red vanisha (odstranjivač mrlja – stain remover), red likova sa međunarodnih potjernica… Jer, durbin je sprava za predosjećanje budućnosti. A onaj koji predosjeća, taj je duševan, i daleko od banalnosti zločina. Postoji umišljaj da se iskoristi ovaj psihološki kontekst upotrebe durbina za poslove usađivanja u podsvijest naroda poruke da je duša od čovjeka onaj koji je pomlatio toliki silni inovjerni svijet. Ta, čovjek sa durbinom oko vrata! On zna nešto što će tek biti, i ono o čemu ostali još ne slute. Komandant, ako nosi durbin oko vrata, nije zločinac.
Znameniti fizičar Johan Kepler (1571 – 1630) razrađivao je u delu Dioptrice princip rada astronomskog durbina. Dobar matematičar, koji je bio na tragu infinitezimalnog postupka analize, udario je temelje moderne astronomije. Formulišući tri zakona kretanja planeta, učvrstio je heliocentričnu koncepciju ustrojstva sveta. Kepler je naučnik za ponos prirodnih nauka i za inspiraciju novih đaka.
U srijedu, 14. septembra 2005. čitali smo vijest u novinama: Otvoren Astrološki institut Johan Kepler u Beogradu.
Kao što je i red, Institut ima direktora. Koristi adekvatne prostorije u reprezentativnom delu grada. U tekstu je istaknuto da je program rada institucije usklađen sa međunarodnim standardima astrološkog obrazovanja koje preporučuje Internacionalna astrološka asocijacija.
Po planu nastave, školovanje traje tri godine. Za to vreme ima se usvojiti znanje iz dvadeset sedam predmeta, po programu nastave. Prva godina osposobljava polaznike za natalni horoskop. Na drugoj godini se izučavaju: prediktivne astrološke tehnike i prognostička astrologija. Tu se daju i osnove astrologije odnosa, a dobiju se i bitne informacije o elekcionoj i horarnoj astrologiji. Treća godina je rezervisana za karmičku astrologiju, kao i za psihologiju u astrologiji.
Posebna pažnja, kako se naglašava u članku, posvetiće se astrološkoj etici i istoriji astrologije. Diplomirani stiču pravo da otvore sopstvenu školu i edukuju druge. Predavači su i ugledni astrolozi iz sveta.
Ističe se da je jedan od ciljeva Instituta uspostavljanje kriterijuma, ko sve može da se bavi astrologijom.
Čitajući ovo, danas još mogu da gunđaju jedino deklarisane komunjare. Na njih, međutim, pravovremeno je bačena anatema i njihova skepsa sada samo služi da im uveća sopstvenu sramotu. Kad li a ono:
Dvanaestog novembra 2005: jedan astrolog kao takav poručuje: “Težnja Mila Đukanovića da Crna Gora postane samostalna država u okviru kraljevine neće mu se sada ostvariti, jer za tu ideju neće imati podršku, a neke stvari se mogu preokrenuti u suprotnom smeru samo u jednom nepredvidivom trenutku.” Tekst sam pronašao u listu Danas, dvobroj 12/13. novembar 2005, na strani XV, u vidu pikantnog citata koji je u rubriku Ispod (s)vesti smestila novinar Tamara Kaliterna.
Ne treba se čuditi. Fakulteti i školuju kadrove da bi ti kadrovi valjali u okviru kraljevine. A valjaće u nepredvidivom trenutku. Više, neka niko ne pita koje je radno mjesto astrologa. I zašto su potrebni kriterijumi, ko može da se bavi astrologijom.
Mi smo mali, pa niti hoćemo niti možemo da drugome, većem, određujemo kakve institute da njeguje u oblasti istraživanja i obrazovanja. Lično mi se čini nesumnjivim da crnogorske đake ne treba vezivati uz hladni astrološki leš da u dugoj, ledenoj noći manipulacijâ ispamećeni čekaju svanuće…
U osnovi astrološki pristup ponižavanja i poništavanja nesumnjivih osobenosti Crne Gore primjenjuje se svakodnevno, pa i na najneočekivanije načine. Pogledajmo neke detalje vezane za kampanju negiranja crnogorskih tapija na sopstvenu nepokretnu imovinu.
Pravovremeno smo informisani na koju sve teritorije u Crnoj Gori pledira građanin Karađorđević, stanovnik Beograda. Katastarska površina imanja koja su njegovi preci uspjeli da kupe (uštedom od svojih plata) mjeri se, ako smo dobro razumjeli, je li, hiljadama kvadratnih kilometara – što u priobalnom pojasu, što na zimzelenim visoravnima…
Kada je čuo da se zemlja krčmi, i da se krčme objekti na njoj, građanin Radović iz Morače, poletan kakav jeste, iznio je podatke kolika teritorija u Crnoj Gori njemu pripada po pravu svetosavskog nasljeđa iz prošlih… milenijuma. On potražuje nove hiljade kvadratnih kilometara… U ovom svijetlu, jasno je zašto je taj eksproprijator u pokušaju nas sitnoposjednike i bezemljaše nazvao kopiladima. Naime:
Kopile je nezakoniti potomak. Ono (pošto nije ni muškog, ni ženskog, no srednjeg roda) objekat je društvenog prezrenja: kao takvo nema ime, nema ugled, a najvažnije je da ne može ništa da naslijedi (“Ja sam kopile… Bez imena, bez imetka” – našli su filolozi kod Kranjčevića). Nekad su kopilad bacali u vodu; cijela jedna rijeka se, nekako, tu negdje, zove Đetinja. Jer tako treba sa nevaljalcima i huljama, pogotovu sa nikogovićima.
Ergo, Crnogorci u statusu kopiladi, kako to interpretira jedna crkva, koja se ne plaši svoje otvorene pseudo-hrišćanske djelatnosti, ne mogu legitimno dužiti prostor Crne Gore! Zbog toga i priručni sekretari iz toga miljea, ne poetski nego prizaično veledu da su državu Crnu Goru napravili srpski popovi, i ta je dakle zemlja bez ostatka prekrivena (vo vjeki vjekov) crnim plaštom klerikalizma. Kako je reagovala legitimna država? Kao i u slučaju metalne grabljivice slećele na vrh Rumije: efi-kasno. (Sve je groteskno u toj priči o SPC-vjerskom oplemenjivanju vrha Rumije: angažman vojske liči na žilvernovski preudorealizam, a duhovni učinak je običan religiozni placebo.)
Javna potraživanja su, vidimo, značajna. Ozbiljne enciklopedije pišu da je površina Crne Gore 13812 kvadratna kilometra. Ali u notorni opis neodgovornosti umišljenih kolonizatora (colonialist irresponsibility) regularno spada i osporavanje svakog podatka koji potiče iz dijela prošlosti koji su oni sami imenovali kao “crna rupa” istorije. Mi ćemo tek saznati šta se zapravo vidi kroz astrološki durbin koji ominozno visi oko njihovog vrata non stop.
Plemeniti pronalazač gromobrana, amerikanac Bendžamin Franklin, nije vidio blagostanje koje bi na vrhovima kopalja donosile vojske samoproklamovanih konkvistadora. Vazda mi je na pameti njegova valjana riječ:
“Nikad nije bilo lošeg mira ili dobrog rata.”