U Jezeru Suza priča Alisa svom dragom iznenadnom gostu, jednom dobroćudnom Pacovu: ‘And yet I wish I could show you our cat Dinah: I think you’d take a fancy to cats if you could only see her. She is such a dear quiet thing,’ Alice went on, half to herself, as she swam lazily about in the pool, ‘and she sits purring so nicely by he fire, licking her paws and wasing her face – and she is such a nice soft thing to nurse – and she’s such a capital one for catching mice – oh, i beg your pardon!’ cried Alice again…
Desilo se to, i ne prvi put, da je nespokojni slušalac zdimio od straha, u nadi da pravovremeno izbjegne zavjetnog neprijatelja miševa. Alisa je imala neko mutno predosećanje, da je svog sagovornika uvredila.
Već u sledećoj glavi Alisa se raspričala u društvu ptičica i ostalih pernatih stvorenja: ‘Dinah is our cat. And she’s such a capital one for catching mice you can’t think! And oh, I wish you could see her after the birds! Why, she’ll eat little bird as soon as look at it!’
Ova priča je, nema šta, izazvala malu senzaciju u društvancetu. Prisutna svraka je zaključila da radi očuvanja zdravlja (pretnja prehlade grla na svežem vazduhu) mora smesta kući. Kanarinac je brižno pozvao svoju dečicu (Come away, my dears!) jer je krajnje vreme da svi budu u krevetu u taj pozni sat.
Lewis Carroll, inače matematičar, ovako piše tim povodom:
‘On various pretexts they all moved off, and Alice was soon left alone.’
Dakle, hteo sam da kažem, građani ne treba da se čude, i da nedužne i nepozvane namernike stalno zapitkuju – a što to susedi beže od Srbije? Kad premijeri (a to su maljonka nevinaščad koja se, sticajem nadnaravnih okolnosti, dave u Jezeru Suza) prestanu da hvale radikale (kako su dražesni, i svu populaciju u slast mogu pojesti, dok trepneš), neće Srbija biti ‘soon left alone.’
Alisa nikako da shvati da je njena dražesna, neponovljiva Dinah izvor odioznih frustracija u široj i bližoj okolini.