Na hrvatskoj televiziji vidjeli smo početkom 2006. godine, u kakvoj-takvoj “Latinici”, rijetkost: živ i zdrav gospodin Adam Dupalo, partizan koji je u marševima proletera nosio starog, iznemoglog pjesnika Vladimira Nazora. I tako časnim stazama VII banijske udarne divizije. Jedan Hrvat, koji je u Zagrebu rekao doviđenja mnogim mladim književnicima raskokodakanim u okruženju pavelićevaca, otišao je da sa partizanima traži i nađe slobodu.
Možda je baš na ramenima snažnog Adama izustio po prvi put neke od stihova najljepše ode, ode srpskoj majci, koja je ikad sačinjena:
Jesi li se nasjedila na zgarištu kuće svoje… Sve je sada dim i pepel, sve proguta čađa tavna, ti slomljena krepka grana, najbjednija međ ženama – Majko pravoslavna!
Pored voditelja Latina, u studiju su bili još poneki, i predstavnici partizanskih dušmana, law abiding people; danas udišu punim plućima zrak vladajuće ideologije. Koje?