PARAVANI OSTAJU…

šta je toliko privlačno u tim poslovicama? Od česte upotrebe ne blijede, već jedraju. Pomislite, dosadiće, a onda ih i sami upotrijebite. Feniks izreke. Koliko sam puta čuo: psi laju, karavani prolaze. Najčešće od ljudi koji nikad nijesu vidjeli karavan, rijetko i prave ljute pse, zavezane lancem za glogov kolac. A opčini ih magnet te stare slike. Istina, nije rijetko da je u opticaju i obrnuta istina, što dovodi u sumnju nosivost izvorne poslovice. Jedan francuski pjesnik, zaboravio sam mu ime, napravio je spisak inverznih opštih mudrovanja i nije ispalo nezanimljivo. No, životne okolnosti kad se postave tumbe, to je već nešto drugo; nije riječ o logičkoj ekvilibristici, nego o potrebi da se nove okolnosti opišu. Tako se desilo da se prirodno javila konstrukcija paravani ostaju, psi odlaze. Novu poslovicu je porodila praksa koja nam se na glavu popela: dođe nekako do personalne smjene, ali je sistem okoštao i malo se šta suštinski promijeni. Sad bar znamo kako reći kad se to desi. Ljudi će ponavljati. Riječ se neće olinjati. Nekako, poslovice jedraju…