Tako smo se igrali u djetinjstvu. Ta se igra zvala žmurka, ili čičur. Jedan dječak stane uz drvo, zatvori oči i broji (do trideset, na primjer). Ostali se za to vrijeme posakrivaju; iza bunara, pored kace, ispod stola, na sijeno… bilo gdje. Žmurdžija onda traži posakrivane. Koga uoči, zapljune na drvo. Ne smije dozvoliti, da njega zapljunu… Ovih se godina ta igra izrodila u narodnu žmurku. Narod žmuri i nikome ne odbrojava, mafija se ne krije i svakoga javno pljuje kod drveta života. Možda sam samo sanjao? Da nije ipak narodna žurka?
Sećanje na Vukotu Babovića
>