Čovjek ne bi smio da učini više nevaljalstava nego što mu je preostalo godina da, sa srećom, odleži u zatvoru i okaje svoje grijehove. U praksi se ovaj zahtjev elementarne homo sapiens otmenosti krši, u zadnje vrijeme i vrlo često.
Osoba koja ima šezdeset godina i počini ubistvo vrijedno desetogodišnje robije – donekle je korektni zločinac. (U smislu da će doživjeti izlazak sa robije.) Ali ako počini naročito svirepo nedjelo i bude kažnjen sa dvadeset godina robije, nije velika vjerovatnoća da će nadživjeti zatvor – što je prećutna pogodba svakog kažnjavanja. Ko je navršio pola vijeka i počini dva ili više nezavisnih ubistava – nema ni teorijsku šansu da odrobija svoje. To je prosto zločinac megaloman koji odlazi na onaj svijet dužan pravdi. Znamo i mlađe ljude koji će umrijeti prirodnom smrću i odnijeti sa sobom u grob nekoliko desetina godina neodležane robije, čak i ako požive natprosječno dug život.
Nekoliko ubojica iz ove kategorije već poznajemo. Na primjer, kad se saberu kazne za ubistvo bivšeg predsjednika Stambolića, za zločin kod Lazarevca i za razbojništvo u Budvi – eto kazne koja je duža i od najdužeg ljudskog života. A možda nijesu ni pomenuta na sudu druga nedjela za koja, međutim, Bog zna i vodi ih u knjizi evidencije izrazito nebožanskih djela. Ne vrijedi ni pominjati masovne likvidacije, haotične, neprobirljive, zahvaćene s reda, u gradovima iznad Save, selima pored Drine, i sa obje strane Sitnice…
Pošto će, dakle, u onostranim apsanama neuračunljivi ubica morati da odleži rešto, suvišno je da i u ovom životu bude utamničen. Dakle, za ovu vrstu bahatih zločinaca, iznimno za ove kriminalne megalomane, mora se zadržati institut smrtne kazne. Odmah ga valja slati na onaj svijet gdje će, u kontinuitetu, da ne predvaja, moći da odsluži svoje krivice (one su mnogostruke).
Ovo što velim je u skladu sa religom, što je meni nevažno, ali objektivno stoji. Važno je, naime, da se uzme u obzir i vjerska dimenzija problema smrtne kazne, kad već imamo pretenzije crkve da joj se obezbijedi partnerstvo u poslovima države.
Zašto mislim da je smrtna kazna za megalomanske prestupe u skladu sa crkvenim nazorima? Zato što ona jedina vjeruje da postoji modus ispaštanja i poslije fizičke smrti. I zato što uči da je onostrani sud pravičniji od zemaljskog. A kako otpočeti ovaj proces naplate nesumnjive krivice grješnika, ako ne ekspresnim upućivanjem zločinca na vječni sud božanske pravde? Tu nema kanonskog spora.
Govorim o ubistvima kad je kazne moguće prosto sabirati. Postoje li takva ubistva? Naravno, i to kad se vrše skoro istovremeno i nad jednom skupinom ljudi. To su tzv. nekoherentna ubistva, kad se mogu zanemariti efekti interferencije (pojmove sam pozajmio iz optike). Dobar primjer užasnih, nekoherentnih ubistava nalazimo kadgod se ubijaju djeca.
Zamislite ubicu koji ubija oca porodice. Odmah poslije nedjela on ubija i njegovu ženu, majku tri maloljetna sina.
Ubiti samo oca može biti “obično ubistvo”. Pa i ubiti mu suprugu u naletu ubilačkih impulsa može biti “vezana trgovina”. To jest, isti motiv, ista mržnja, isti dugovi, i tome slično. Za oba ubistva se odmjerava, najvjerovatnije, jedna kazna. Hoću da kažem, drugo ubistvo će povećati dužinu robije, ali ne za iznos koji bi bio jednak robiji za samostalno, s prvim ubistvom ne vezano ubistvo. To je princip interferencije, gdje izostaje aritmetika kazni.
Ali ubica ni tu ne staje. On ubija najstarijeg sina. Ovo ubistvo već nije, po pravdi naših života, ni u kakvoj vezi sa prethodnim ubistvima! Po ovom ubistvu bi valjalo suditi pozivajući se na druge paragrafe, koji se odnose na posebno krvoločna ubistva, koja nemaju uobičajene motive primjenljive na dječakove roditelje!
Ali ubica ni tu ne staje. On ubija i srednje dijete. Prelazi granicu zločinačke megalomanije. Ni ovo ubistvo nije povezano sa bilo kojim drugim, prethodnim ili potonjim. Nije u korelaciji sa mrtvim starijim bratom. Kazna se sabira, još jednom.
Na kraju, ubica ubija i najmlađeg mališana. Porodica je istrijebljena. Zvijer stoji u krvavoj kunjinji i vidi: nema više živih.
(U Crnoj Gori znaju, od januara 2006: sve ovo nijesu puke spekulacije i da ne izmišljam. Pamti li neko još ovakvih zločina? (Veoma je rizično, kad je ljudski zločin u pitanju, reći: ovaj je bio najveći.) Jer inventivnost ubica ne zna za granice. Lično sam u prilici da se sjetim jedino onog nepojamnog istrebljenja desetoro djece u Jovovoj porodici, što je opisano u svetim knjigama.)
Dakle, treba li opisanog ubicu ostaviti u životu, da ne bismo prekršili naš princip da država nema ingerencije Boga i ne može izricati smrtne kazne? Opisanog ubicu, kako smo obrazložili, valja shvatiti ne kao “običnog” krvnika, već kao megalomanskog zločinca koji nije u nadležnosti postojećih ljudskih sudova; on je veličinom nedjela za sebe izabrao sudove vanvremenosti; kako božanska pravda vapije za njim, treba ga ubrzanim postupkom preseliti na drugi svijet gdje će mu se suditi po nepotkupljivim zakonima onostranosti.