Sjeća se Mirjani svojih školskih dana:
Za proslavu Nove godine, spremaju osnovci đačku priredbu. Mirjana glumi mladu dolazeću damu, Novu godinu. Svojim novcima, svojom pameću, svojim idejama, voljom i entuzijazmom – ona kupuje materijal, dizajnira, kroji, šije, slika, lijepi, piše… Od ukrasnog kartona pravi krunu za svoju glavu, jer kako će mlada, očekivana carica bez krune na glavi?
“Zlatnim” slovima ispisuje na kruni svečanu objavu: Nova Godina. Na kraju, stavlja krunu i ponosno, puna nade, staje pred ogledalo. Sve je na svom mjestu i kako valja. Onda primjećuje sa užasom, i sve većim užasom, onda i sa panikom – iznad čela, na kruni, vidi da piše: Nova Godina, ali u izvrnutim slovima! Lijepo vidi svojim očima tekst
Zadovoljna je i ponosna. To je bio samo mali propust, svakome se događa. Konačno je posao urađen!
Tada u sobu ulazi majka Milica. Gleda, hvali haljinicu, nakit, krunu. Odjednom je smrknuta. “šta si to napisala na kruni? Ništa ne razumijem? šta treba da piše? Popravi to…”