Pročitao sam Besudnu zemlju Milovana Đilasa. To je prvi prevod knjige Land without justice (Harcourt Brace Jovanovich, New York 1958, pp. 366). Izdavači su Politika i Narodna knjiga, Beograd 2005.
Prevod je na maternji jezik! Moram da stavim znak uzvika, svi znaju zbog čega. Nije se smjelo reći crnogorski, predrsko bi bilo srpski, pa hajde: maternji jezik. Poslije svega što je rečeno na tu temu – napredak je da se može štampati sintagma maternji jezik. (Na poleđini piše: Copyright Aleksa Đilas). Nije važno.
Knjigu sam platio 300 dinara (kad je jedan euro vredio oko 87 dinara) u Kragujevcu, blizu gimnazije – na trafici pored puta za Stanovo, preko puta Pozorišta.
Pri kraju čitanja primijetim da nedostaju stranice 319-334. Fiskalni račun sam dobio (i bacio). Pa kako sad? Obični propust štamparije? Namjera odgovornog lica? Intervencija tajnih službi? Želja autora? Želja sina autora? Ili neko gradi svoju poznatost? Liči mi da su na nedostajućim stranicama pomenuta neka imena… Za 20 dolara mogu preko Interneta kupiti engleski original (čudna napomena!). Možda je lakše pitati Aleksu. Da nije izdavač besudan?
Za nas iz Crne Gore nema mnogo novih podataka između korica ove knjige. Možda bi ih bilo više onda, da je knjiga štampana u “Srpskoj književnoj zadruzi” 1956. godine. Ali nije dao recenzent sa prezimenom koje navodi na razmišljanje: Surep.
Danas je knjiga interesantna kao društveno dijagnostičko sredstvo (što je uvijek i bila, a to nije malo). šta hoću da kažem? Ono što se iz nje citira i ubuduće bude citiralo biće indikacija tendencije poznatosti Milovana Đilasa. Neki djelovi knjige poduprijeće rast poznatosti autora, drugi djelovi urušavanje poznatosti. Sve će to više pričati o nama nego o Đidu i porodici Đilas.
Na 237. strani on prirodno kaže: Za nas, Crnogorce… Onda piše: Jedan narod – crnogorski… Tako nešto neće mu oprostiti strunjaši koji taj pojam crnogorstva ne prihvataju. Neki su govorili i naški, kaže Milovan na 78. strani (ovdje mu pada rejting u SANU; kako je pod starost prijateljevao sa Bećkovićem, koji nikako ne zbori naški?) Na jednom mjestu piše: “Marko je ponovo uzeo goru na glavu” – tipičan idiom crnogorskog jezika (45). Zatiranje sve do sjemena u odivi pominje doslovce na strani 50; a tako pjeva i Radovan Zogović u jednoj pjesmi?
Samo, na nekoliko mjesta Milovan će nagovijestiti da su mu pređi takođe i Srbi. Naravno, pominje se Gorski vijenac, najveći srpski spjev… O, radosti za mnozinu! Poznatost će sa tim citatima obići državu; kad bude aktuelno, to će pročitati na televizijama. No, Đilas govori otvoreno i o zločinima kuće Petrovića (to će posrbice prećutati). Opet, na Cetinju postoji Obilića poljana…
Milovan pamti nerijetke smrti od gladi (100).
Psovke od najgore vrste donijeli su sa okupacijom Srbijanci (150).
Na 174. strani Milovan ruši mit o Mojkovačkoj bitki kao pokušaju da se omogući povlačenje srpske vojske. O, kako mu na toj stvari pada poznatost u Srbiji! Đilas veli da je to čisto crnogorska bitka, labudova pjesma male države… Ovdje treba navesti poduži citat sa sljedeće stranice, o mračnoj i nejasnoj ulozi srbijanske vlade.
Na 211. strani orgijaju pravoslavci, genocid na muslimanima u šahovićima i drugdje. Vlast u Crnoj Gori je tada, 1924, karađorđevićka. Zločini zataškani, sprdnja s pravdom. (Zbog ovog svjedočenja, moj Milovane, ode tvoja poznatost kao Srbina. Bez obzira što postoje poeme u knjizi Međa Vuka Manitoga u kojima Crnogorci tuže za državom koju im je Srbija oduzela.)
Nikako se ne može ova knjiga upotrijebiti na jednostran način – da se dokaže da su Vasojevići Srbi, ili suprotno, da su Vasojevići Crnogorci. Na strani 217, na razmaku od dva centimetra, Milovan će reći a) Vasojevići – Crnogorsko pleme i b) Vasojevići su najveće srpsko pleme. Od te konfuzije se ne može napraviti pita, ni za čije slavlje. Prosto, ako praviš državu – pravi; ali ne dokazuj potrebu osamostaljenja pozivanjem na prirodu i porijeklo grupa stanovnika u Crnoj Gori. Od te logike se niko neće okoristiti.
Vojvoda Miljan je Vasojeviće otrgnuo od Turske i pripojio Crnoj Gori. Sin mu Gavro je bio za ujedinjenje sa Srbijom.
Milovanov brat Minjo dogo je mučen u njemačkom zatvoru; nikog nije izdao; strijeljan u jajincima 1942. godine. Starijeg brata Aleksu – Beća ubili su četnici u oktobru 1941. Đilas daje objašnjenje da su četnici nacionalistička vojna organizacija koja je sarađivala sa okupatorom u borbi protiv partizana – komunista. Lako bi Tadići i Koštunice veličali Đida koji je 9 godina robijao pod komunistima – da nije ove defincije četništva na 230. strani u fusnoti.
Meni izgleda da je naslov knjige (Besudna zemlja) dobro izabran. Jedan komentar ću u vezi sa riječju besudan; dobro je skovana, najkraćim putem informiše o sadržaju dotičnog pojma. razumije se, još je dosta takvih, jezgrovitih crnogorskih riječi. U čemu je problem? Imam utisak: dosta je ljudi koji su skloni da takve naše riječi precijene. Kako? Tako što im se čini da one kazuju više, i znatno više, od onog što se može racionalno objasniti. Kao, nije to sve što ta riječ nosi sobom. U rječniku, uvijek je preskroman opis njenog značenja. Kad pitaš, a šta to još ima u toj riječi – ne znaju da elaboriraju. Ali osjećaju da postoji neuhvatljiv ostatak! Nešto iracionalno, a vrlo dragocjeno. Neka aroma, čak, koju nemaju, i ne mogu imati strane riječi, pa ni one iz najvećih jezika. Skloni su da izjave: te naše bremenite riječi se I ne mogu uspješno prevesti. Jer, u prevodu izgube mutnu, dragocjenu dubinu. Kad vide jednačinu besudan = without justice, reći će: jeste, ali nije. šta nije? Pa, ono! Kako je to smiješno! Kad im kaže, valjano je samo ono što se može i drugome saopštiti, malo se i naljute. Imamo naj-pjesnika čiji stihovi, ako bi se preveli (ne prevode se) jesu emanacija banalnosti. Englezi bi pitali, što vas bacaju u trans ove prozaične rečenice? Ali, Edgar Alan Po se može prevesti i na naški i na i srpski jezik! (E, nije to isto.) Nije govor o tome da se prevođenjem stihova ponešto i izgubi iz originalnog poetskog arsenala; riječ je o tome da plemenski tvrdoglavo vjerujemo kako u govoru postoji naročiti kvalitet sa koji se ne da postojećim slovnim, zvukovnim ili trećim ž znacima identifikovati. Pa sad ti vidi s kim imaš posla.
Milovan Đilas je proveo mladost u siromašnoj i dosta neprosvijećenoj zemlji koja je bila besudna kako pod režimom kuće Petrovića, tako i pod režimom kuće Karađorđevića. Narod u toj zemlji je patio od okupatora (Turci, Austrougari, Srbijanci, Njemci, Italijani) i bio se za slobodu. Ko pročita knjigu vidjeće da je politički pokret kojem je pripadao autor modernizovao Crnu Goru (rast privrede, kulture, nauke, prosvete, zdravstvene zaštite…, bitno smanjenje surovosti, divljaštva, krađe i banditizma…). Sa dušom u nosu, ali progledala je na oči 1918. godine umorena Crna Gora – i još ima nade za potpuno okrepljenje. što god bude, odluka je ovog pokoljenja Crnogoraca. Neka neko od njih već počne da pravi bilješke za novu knjigu memoara koja će se zvati Land of Justice. Pa ćemo to prevesti na crnogorski jezik, potpuno ekvivalentno: Zemlja pravde.
O, (s)umorna dušo moja crnogorska (☺).