Delikatno se čeljade zgrane kad čuje na koju sve nepokretnu imovinu u Crnoj Gori pledira građanin Karađorđević, stanovnik Beograda. Katastarska površina imanja koja su njegovi preci uspjeli da kupe (uštedom od svojih plata) mjeri se, je li, hiljadama kvadratnih kilometara – što u priobalnom pojasu, što na zimzelenim visoravnima…
Kada je čuo da se zemlja krčmi, građanin Radović iz Morače, poletan kakav jeste, iznio je podatke kolika teritorija u Crnoj Gori njemu pripada po pravu nasljeđa iz prošlih vremena. On potražuje nove hiljade kvadratnih kilometara… U ovom svijetlu, jasno je zašto je taj eksproprijator u pokušaju nas sitnoposjednike i bezemljaše nazvao kopiladima. Naime:
Kopile je nezakoniti potomak; on je objekat društvenog prezrenja: kao takav nema ime, nema ugled, a najvažnije je da ne može ništa da naslijedi (“Ja sam kopile… Bez imena, bez imetka” – našli su filolozi kod Kranjčevića). Nekad su kopilad bacali u vodu; cijela jedna rijeka se, nekako, tu negdje, zove Đetinja. Jer tako treba sa nevaljalcima i huljama, pogotovu sa nikogovićima.
Ergo, Crnogorci u statusu kopiladi, kako to interpretira SPC (nikad nije demantovano), ne mogu legitimno dužiti prostor Crne Gore! Zbog toga i lični Radovićev sekretar, ne poetski nego prizaično veli da su državu Crnu Goru napravili srpski popovi, i ona je bez ostatka njihova. Kako je reagovala legitimna država? Kao i u slučaju metalne grabljivice slećele na vrh Rumije: efi-kasno.
Ozbiljne enciklopedije pišu da je površina Crne Gore 13812 kvadratna kilometra.
Mi se bojimo da će nam otuđiti pola domovine. Ostaće nam siromašnija polovina, možda ni toliko.
Javna potraživanja su, vidimo, značajna. No hoće li uslijediti novi teritorijalni zahtjevi, i kolike su te pretenzije eventualnih, zasad neeksponiranih masnoguzih nezajaza?
Uopšte, kolika je vojska svetosavskih konkvistadora?