Anegdota jedna iz predratnog Mostara pada mi na pamet. Traje sesija na naučnoj konferenciji ETAN, u sali su mnogi fizičari i inženjeri od Triglava do Đevđelije. Prikazuje svoj rad jedan mladi kolega; stavlja slajd u dijaprojektor, da pokaže svoj grafik. Ali uljudan prosijedi gospodin iz drugog reda povika: Pogrešno. Mladić se izvini i reče da će okrenuti slaj za devedeset stepeni. Opet slušalac povika, da je pogrešno. Mladić strpljivo promijeni stranu slajda. I treći put gospodin izjavi, da je pogrešno! Autor stade ispred slušalaca, i bespomoćno diže ruke. Kritičar objasni: “Kako god da zarotirate slajd, grafik će ostati pogrešan!” Svi su se slatko smejali, a najviše referent, koga sam zadržao u prijatnom sjećanju posle spontanog uzvika: U, naopako!
Gornja priča ima veze sa sledećom temom.
Napisao sam na jednom mjestu rečenicu: Sjećanje na zločine kao što je onaj kad sputana majka Zvicer gleda kako joj pale kuću i u kući unučad… (ostatak nije bitan). Onda mi je P.G. iz Zemuna poručio: Prof. Dr Babović se toliko zaneo u svoj sujeti svojoj, da je na trenutak propustio da se “sjeća” da se u Srbiji govori ekavski i tako svojoj intervenciji otkrio “plemenski karakter”. što samo po sebi nije za osudu (barem ne u XVIII veku).
Korektnosti radi prvo valja reći da stav srbijanskih medija (tekst se pojavio u listu Danas) nije ni približno tako isključiv: možete potpuno legalno pisati ijekavicom i biće autentično prenijeto. Čak mislim da je takva ravnopravnost negdje i zapisana u zakonskim aktima koje su sami Srbijanci proklamovali.
A sad o suštini. Istina je da ponekad greškom ubacim ijekavsku varijantu riječi. Dešava se i suprotno, u ijekavskoj rečenici greškom stoji ekavski oblik! Ali je u igri i treća stvar: kad ocijenim da je cjelishodno, namjerno iskoristim riječ iz suprotnog arsenala; na primer, kad pišem ekavski, ubacim neku ijekavštinu. Često sam tako postupao u pjesmama iz knjige Ne! Upravo se isto desilo u gornjem primjeru. Potpuno sa intencijom sam napisao Sjećanje na majku Zvicer… (Sećanja i nema, vidimo.)
Neka ostane profesionalnim jezikoslovcima da se smiju na način kako P.G. dovodi u jednoznačnu vezu ijekavicu i plemenske korijene. I sve to nekako transponovano na vremenskoj skali, kao ijekavština je arhaičnost jedna.
Sama suština stvari je u nespretnom pokušaju da se zamjenom teza prikrije sadržaj moje rečenice: Zločin koji je izvršila srpska vlast u Crnoj Gori poslije Prvog svjetskog rata.
Ono što u pomenutoj rečenici smeta, nije dijalekat nego zločin! Toga se plaši P.G.
Kao navodno, u rečenici: Sećanje na zločine kao što je onaj kad sputana majka Zvicer gleda kako joj pale kuću i u kući unučad… – sve je u redu! Vraga je u redu; zločin je ostao netaknut. Koji cinizam! Na djelu je obogaljenje kulture polemisanja.
Kako god okreneš i prevrneš slajd sjećanja, postupak zločinaca je morbidan i primjer nečovještva ostaje trajno gnusan.