Zaista nam je bilo teško pod portparolom I. M. Bio je član nabijeđene ultra lijeve stranke. Jeza nas je hvatala, negdje u ljeto posljednje godine pročlog milenijuma. Kažem I. M. jer je zakon na njegovoj strani – ako napišem puno ime i prezime, nanijeću mu tegobnu duševnu bol. Ma kaki, nijesam se dobro izrazio, treba množina! Takvi skotovi onda pate od duševnih nanijetih im bolova; njih muče boli, a ne usamljeni bol! I sudije prepoznaju te boli, presuda je u njihovu korist. A lijek od tih boli, kako povrijeđeni misle, i kako sudije procijene, jeste žestoka globa od nekoliko stotina hiljada maraka, najmanje. I zato kažem, naša se nevolja zvala I. M. Plavook, svetlokos, sa govornom manom kao da krca orahe dok imenuje izdajnike, nanosio nam svakonoćno stvarne duševne boli, od kojih nije bilo lijeka, i koje nam niko nije plaćao, ni u dinarima ni u markama.
I danas, bliži se ljeto 2002, njega više nema na medijskom nebu. Ali nema ni utjehe! Umesto I. M. javio se V. I. On je portparol prostaka u rasejanju i prostaka sa naših planina Jelica. Novi portparol nam obećava mnogo prljavu komunikaciju. I već nas njome daruje. On promoviše musavi rasizam i zarozani ljotićevizam. Ima slušaoce, ima televizije, ima zasluge, ima aspiracije.
Mi nemamo ništa, u takvom stanju stvari.
Ovdje, spasilac od I. M. zove se V. I. Ljuta naša sudbino!