Scena prva.
Bili smo školski drugovi, možda ne baš u istom razredu. U dnevniku je bio na poslednjem listu, pod slovom š. Znanje mu je bilo š klase. U ovoj sceni ga vidim kao sitnog prevaranta koji je prozvan, stoji u klupi; ne zna odgovor, ćuti; propinje se, da pročita nešto iz sveske na susjednoj klupi; osluškuje, hoće li neko nešto da šapne. Pamtim ga iz tih dana kao podmuklo šunjalo. šunjalo je rano eksponiralo osobine zavisti, bespomoćne zlobe i inventivne osvetoljubivosti.
Scena druga.
U ljeto 1964. šunjalo je u sastavu Ivangradske omladinske radne brigade. To je bilo vrijeme kada nijeste mogli tek tako biti u tom timu; morali ste imati određene preferencijale. Gospodin šunjalo je tu prepreku prebrodio. Gradila se Jadranska magistrala, dionica kod kolašina, lokacija Sjerogošte. U ovoj sceni već imamo posla sa Brigadirom šunjalom. Kad se može askivirati, eskivirao je. Viđan je na periferiji poligona, blizu vočnjaka, iza baraka. Ali je bilo momenata kad je i on znao da se zatekne u žiži događaja. Evo ga u vrtlogu, kadgod je kakva konfuzna situacija ili neki iznenadni metež. Jednom sam se na gorkom iskustvu uvjerio da je šunjalo evoluirao u klasičnog Kokošara. U jednom rutinskom muvanju pred postrojavanje i dizanje državne zastave, te pojanja nacionalne himne, primijetim da sam opeljušen! Pipnem se za šorc (jasno se sjećam poslije skoro četrdeset godina: crni šorc sa tri džepa) – nema mog novčanika. U njemu je bila neka akcijaška potvrda, članska knjižica više ne znam kojeg udruženja i nešto novca, za sladoled i pivo. Najviše sam žalio za malim notesom, u kojem su bile početničke literarne skice. Dok se pjevalo Hej, Sloveni iz desetina srednješkolskih grla na zelenoj livadi pored modrog jovika blizu bistre Tare, munjevito sam rekapitulirao događaje koji su prethodili podmuklom džeparenju; zaključak, jedan i nedvosmislen bio je da sam orobljen od strane brigadira šunjala. To svoje lično, ne naročito tegobne ali ljuto tinejdžersko iskustvo sam u muku progutao. Slijedećih dana, na poligonu su ovdje i ondje nalaženi papirići iz zadnjeg džepa mog crnog šorca. Jedino nikad nisu nađeni moji novci i moj notes.
Scena treća.
Sedamdesetih, na ljetnjem raspustu, priča mi zajednički poznanik da je Kokošar šunjalo objavio zbirku poezije. Povjerovao sam da je objavio, jer je tako nešto česta ovdašnja pojava. Povjerovao sam da je zbirka – nema u tom podatku ništa nevjerovatno. Nijesmo se jedino složili da je tamo poezija. Ako šunjala nekako i mogu, Kokošari definitivno ne mogu ući u magične prostore lirskog etera.
Scena četvrta.
Atmosfera u ovoj slici odražava promijenjene okolnosti, koje su nastale posle izvjesnih godina. Zadugo nijesu čudni ukrštaji slučajnih tragova dodali išta novo mojoj nehotičnoj zbirci biografskih podataka Književnika Brigadira Kokošara šunjala. No, ovih dana, u proljeće 2002, priša mi vjerodostojni kazivač iz Petnjika: da je morao da odbije jedno sponzorstvo. Tražili su se novci da se najme ktitori kompleksa Crnogorske Ravne Gore i izlijeva bronzani Pavle Đurišić, u Vasojevićima. Pogađate ko je bio potražilac dobrovoljnog priloga: bradom i bez glave Njegovo brigadirsko i književničko visočanstvo, Kokošar šunjalo!
Brajko moj!
Tada shvatih da, u svakom, postoji ona jedna prepoznatljiva, životna transferzala, bila kakva da je, uporna nit Bivstva; vidimo je kod čeljadeta neprekinutu od đetinjih dana do sijedih vlasi.