U prvi sumrak, a sunce nestane iza onog brda na zapadu koje tih minuta liči na stog upuljalog sijena, primijetim da iznad obrisa Jasikovca, iz pravca Berana, strižu hladni mlazevi mliječno-bijele svijetlosti. Snažni zraci se zalijeću ka nebu nad Budimljom i u dugom luku pratim njihov hod na fonu plaveti. Primjećujem da bestjelesne tube polako migriraju na istok, strugnu skoro do ćelavog Graca, i evo ih natrag ka Tifranu. Ta se fotonska igra ritmički ponavlja na krupnom nebeskom planu i vidljiva je valjda iz cijele kotline.
Kad je oblačno, a na sjeveru je često oblačno, naročito kad su niski oblaci (a niski oblaci začas naiđu) – svjetlosni ples poprima poprima čudnu dinamiku. Jasno se vidi trag prodora bijele strijele u kudjelju oblaka; sekund kasnije on će biti na drugom runu, koje je nešto dublje skrajnuto u debelim paučinastim balama. Tada se učini da neka nevidljiva ruka dira obline oblaka, mjeri proporcije ovala koji se njišu i neosjetno se transformišu u drugačije, a jednako zaminljive nove strukture. Dok bijeli konci, u još jednom periodu, odu i vrate se – oko pamti na nebu elipsu nacrtanu iscurelom svjetlošću. Trajektorija je isprekidana; oko se zamori od nestalnih detalja i posmatrač utone u opsjenu haotičnoh prelivanja blještećih slapova, koji se prelijevaju sve u krug.
Odakle ta svijetlost? Svakako iz nekog gradskog kafića. Opremili su se moćnim reflekrorima koji podmuklo čuče u nekim ćoškovima terasa i potkrovlja i histerično ejakuliraju fotone.
Kafići, ti epicentri razarajućih nadražaja, nastavljaju svoj pohod na naša čula. Već odavno, okupiran je zvučni prostor. Polifona akustika, garnirana dimom i alkoholnim isparenjima, zagadila je svaki kutak gradskog i prigradskog ambijenta. Iz ogromnih, nabreklih zvučnika koji su ubajaćene deponije zvučne truleži, širi se agresivna kaljuga šuma, da opogani trgove, da okalja ulice, da okuži dvorišta, pretsoblja, sobe, tavane i podrume.
Melanholično se čeljade više nema đe skloniti.
Tek u svitanje zamru te kloake kokafonije.
Kafići su osvojili i carstvo pješaka, trotoare. Zeleni, prašnjavi itisoni odmotali su se, da nam prepriječe hod i relaksaciju. Ako ste trepnuli, ako ste digli pogled da osmotrite starinsku fasadu, ako ste se javili poznaniku na drugoj strani ulice – golenjačom ste zviznuli u neki plastični astal što je tog trena tamo lociran, da upadnete u krletku ugostiteljstva. Tako, više ne znamo šta je okrepljujuća šetnja, razgledanje gradskih četvrti, šta to bijaše tija noć kod česme.
Sad evo, izgubismo i zvezdanu magiju nad nama!
Nedrag nam je grad sav okrastao od malignog širenja šankova – ali bar znamo da je to usplahireni nered biznisa, i ništa drugo. Buči nam glava od kukavne kvaziurbane akustike – ali bar znamo da se skandalozne secikese bore za naše olinjale novčanike, i ništa više.
Zato nas je okupacija optičkog polja našeg očinjeg vida dublje zabrinula. šta može pomisliti baba-Mikna kad, pred ponoć, pogleda naviše besanim očima, bez da su anđeli ispleli kolo nebesko nad njenim domom! šta može reći đed-Đukan kad iz očaja, a očaja uvijek ima, pogleda naviše, bez da su se evo još jednom javili nebeski znaci. (Jer rečeno je, javiće se nebeski znaci.) I sami kratko-ošišani tinejdžer, koji se u noći na izmaku (pun poze!) vuče domu svom polupijan od loze, od boze, od nebuloze, od narkoze – dok grede iz onog istog kafića – šta može reći do da se svetački simvoli javljaju i stižu poruke nade (jer rečeno je, poruka nade sigurno će stići), nejasne prijetnje i otrežnjujuće zlokobne pometnje.
Udovice naših šlic-krigova ne vide na nebesima lajt-šou, one vide galopirajući belaj-šou (jer se jedino tako i gleda isplakanim zenicama).
Osmišljeno je Bogojavljenje svaku noć. Cerkovni ornamenti nad okršćenim čukarima Vasojevića i po vedrini i po oblačini. Bestjelesni providni krpelji na runu nebesa. Ogrehovljenim umovima ne treba dati niti tren predaha! Vjersko vaspitanje nije u nama – ono je nad nama. Neke se nebeske dveri otvaraju i opominju moralno posrnule. Bezazlene ovce neka se pripremaju za doček! Ažurni su naši pastiri, i pogledi su njihovi od nebesa azurni. Dosta im je po tlih gmizajućih “blaženih” praznova. Je li to preporuka da se obratimo, i pođetinjimo?
Sveopoganitelji naših čula, prestanite! Nema te štete u kojoj ne viđeste korist svoju.
Mičite to sa neba!