Koštunica: Treba podići spomenik mržnje Americi (Između sile i prava; Beograd-Valjevo-Srbinje, 2000);
Koštunica: Komunisti su smatrali da se nesrpski narodi ne smeju cepati, a srpski narod mora cepati (Kao gore);
Protić: Koštunica je ispravni nacionalista (Mi i oni, politički zapisi našeg doba, Beograd-Valjevo-Srbinje);
Tadić: Srpske zemlje su pod privremenom okupacijom (U matici krize, Beograd 1999);
Eto, za takve ljude sam glasao u jesen 2000. Kako je tragičan bio naš izbor!! Evo i malog izbora, ko nas je podstrekivao…
Neki Bećković: Karađorđevu kokošku Rovčani bi ugostili kao čeljade, metnuli je za trpezu.
Neki Čavoški: Radovan Karadžić je najskuplja srpska glava… zato što se o njemu peva uz gusle.
Neki Paun Janković: Narod je kao livada: jedna se pokosi, druga naraste.
Neki Stojanović: Da živi demokratski nacionalizam!
Onda se u srpskoj skupštini šepurio neki Pelević pričajući da bi rado bio jatak optuženima za ratne zločine.
A Jovan Sterija Popović je bačen na bunjište.
A Skerlić ne može da dođe do reči od neke Velmar.
A Svetozaru Markoviću se pogoršala tuberkuloza u grobu…
A Ilarion Ruvarac je krv propljuvao, i umro 1905. Umesto njega dobili smo… Vučelića.
šta? nedostaje ovim rečima Dositeja Obradovića: “Bolje je mnogo jednu pametnu i poleznu knjigu s kolikim mu drago troškom dati da se na naš jezik prevede i naštampa, nego dvanaest zvonara sazidati i u sve nji velika zvona poizvešati: zrno pameti neće se deci našoj pridodati, ako ćedu im doveka zvona lupati. (…) Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce!” Naš Haralampije ne haje!
