U autentičnom hrišćanskom tumačenju smisla Badnje večeri ističe se da je to tihi i dostojanstveni porodični praznik. Budući da je posvećen uzbudljivom aktu rođenja Bogočovjeka, trenutak je radostan za pravog vjernika. Uzvišena tišina jedini je skladni ambijent koji odgovara tom jedinstvenom događaju; kao god što vazda plemenito srce žudi za tihošću, kad je puno istinitog veselja.
A na Badnje veče, ako zanoćite u dičnom selu Budimlji (ili bilo kojem drugom unaokolo) isprepadaćete se u rano Božično jutro, pa i sledeća jutra sve do pravoslavne Nove godine (ali ne i srpske Nove godine).
U taj dan, jedva da se smrači, a počinju da odliježu zlokobni, tupi udari sjekira u cerovom gaju na našim otmjenim okolnim brdima. Nenajavljene gorosječe kvare mir porodičnog okupljanja. Ubrzo zatim odjekuju paljbe iz dubine sela; prvo pojedinačne, onda i rafalne. Pucnjava narasta i kao da se približava. Posredstvom skromnih sredstava veze i informisanja, zabrinuti građanin pokušava da u času zebnje sazna – nije li otpočeo kakav (ovih godina) znani iznenadni napad. Postiđeo gaje jedan prijatelj sa druge strane žice kada je prokomentarisao: ako je i atak, niskog je intenziteta (za savremeno shvatanje oružanih dejstava).
Kako noć odmiče, prepoznaju se zvuči sve jačih i ubojitijih oruđa. Oglašavaju se kamuflirana mitraljeska gnijezda. Čuju se detonacije raznih štapina i trinitrotoluola. U toj sumornoj kakofoniji – kako je naivno pucketao sporadični pištolj tetejac, a tek po koji reliktni starocrnogorski levor!
I tako, Hrista-Kao-Nadu dočekuju naši vjernici uz – kanonadu!
Ujutru, lijepi cerovi gaj izgleda iskasapljen – na desetine hrastova (ogromnih) urnisano u hitnji januarskog drvo-krivolova.
Treba uzeti Sveto pismo i naći đe to piše da ne valja grančica (ili u najgorem slučaju grana) da se donese – ako se vjeruje iskreno? Đe to piše da treba nasloniti uz fasadu debeli šprajc dug deset metara? Đe to piše da ne valja jedan direk, nego ih mora biti tri, četiri, pet…! Niđe nema uputstva kako se religijski adekvatno unosi ogromni badnjak do ognjišta? Niđe odgovora, ni za hrišćanskog pagana!
što se tiče naoružanja, znamo da hekler nije postojao prije dvije hiljade godina. Tako da se niko ne može pozvati na ondašnje svete spise (makar u interpretaciji Nikolaja Velimirovića) kada vjerski ritual garnira dejstvima eksplozivnih naprava.
Ovo pismo pišemo kao opomenu, da se ne izmišljaju vjerska pravila igre. Uvijek je vrijeme, i prije i poslije Božića – da o tome razmišljaju crkvene vlasti. Milosrdne, kakve jesu, preduzeće mjere blagovremene, da za Badnje veče bude selo veselo, a ne puk koji puca. Da nas ne hvata jeza od mitraljeza. Da ne treniramo vjeru u bunkeru.
A tekst neka pročitaju i narodne vlasti. Jer postoji dura Ieks za posjedovanje, nošenje i upotrebu oružja.
što se tiče pohare u šumi, ne treba se mnogo ljutiti, ali treba gazdu pitati. Ko pita. dobiće sigurno i dvije grane, možda ne i ogroman cer. Ta njega skrušeni Božiji stvor ne može čestito ni da vuče, a kamoli da ponese (kao se valjda od pamtivijeka preporučuje).
(Objavljeno u “Pobjedi”, u utorak, 8. januara 2002)