Peti je maj prve godine trećeg milenijuma. Današnje novine prenose deo iz knjige hrvatske spisateljice. Jedan pasus glasi: – Nedavno su uperili topove u druge, zaratili su na svom jadnom, jednom i jedinom jeziku, podijelili su ga na tri, na hrvatski, srpski i bosanski, iako, gle, samo oni sami osjećaju razlike. Dobrodušni strani slavist doživjet će te jezike kao dijalekte sa neznatnim razlikama. Ali što stranci znaju, i nije njihovo da se petljaju! Zatim su iskopali rovove, između lokalnih književnosti, i njih su podijelili na tri, na hrvatsku, srpsku, bosansku, podigli su granice, postavili književne carinike, uveli književne pasoše, izbacili iz biblioteka tuđince, očistili su školske programe, i, eto, tuđinaca, hvala bogu, nema više među nama. Ni to im nije bilo dosta, granatirali su biblioteke, uništili tisuće knjiga, palili su i lokalno i globalno, svaki prema svojim mogućnosti, sve u ime svoga identiteta, svoga jezika, svoje višestoljetne pismenosti. Ni to im nije bilo dosta, izbrisali su vlastite pisce iz svojih sredina, te pojedince koji se nijesu prilagodili novom vremenu, te koji se prave važni, postavili su nepismene i politički prilagođene da im budu ministri kulture, urednici, izdavači, akademici. štoviše, postavili su za bibliotekare one u čiji opis radnog mjesta spada izbacivanje nepoželjnih knjiga u kontejnere za smeće. Ah, tih knjiga ionako ima previše, knjige samo skupljaju prašinu, dapače, ima ih više nego ih je bilo prije.
Tako piše odlična i odvažna Dubravka Ugrešić. Naravno, iz Amsterdama.