Kad se od moje kuće spustim do Rijeke, te preskočim Ponor i popnem se na onu zaravan prema istočnom dijelu Budimlje koju zovemo Bileli Brijeg, vazda zasuzim od miline gledajući zelene lugove sa crnom vrbom i visokom, modrom jovom. Dan prije odlaska prema Lovćenu prošao sam tom stazom i živo se sjetio događaja od prije nekolike decenija. Imao sam najviše devetnaest godina. Hodajući, naišao sam na malo stado ovaca i dvije krave. Čuvala ih je sitna, uredna starica; sjedjela je na prostrtom gunju i prela neku singavu vunu. Iznenadio sam je svojim nailaskom, a kad sam joj nazvao dobardan, ustala je sa naporom no odlučno i bez mrzovolje; odložila je drvenu kuđelju sa vretenom; popravila crnu šamiju koju je vezivala skoro do očiju i pobožno rekla:
“Dobra vi sreća.”
Do danas mislim da nema uljudnijeg otpozdrava od ovog Crnogorskog dobrosrećanja. Još me u mom selu stariji ljudi dočekuju tim riječima, mada sve ređe: uzima maha neki čudni zazor od naših autentičnih riječi, idioma i sintagmi.
U ceremoniju pozdravljanja nekad je neizostavno ulazio otmjeni ritual podizanja šešira; gest ostavlja utisak i kad se samo ovlaš dodirne obod ovog odjevnog i modnog predmeta koji obavezno mora biti crn. Šezdesetih godina prošlog vijeka kroz Berane je prolazio dobri čovjek, popularni professor matematike (sic) Đoko Aković. On je nosio kačket; i obavezno ga je, uz naklon, skidao kad bismo ga mi, učenici, sreli i pozdravili. Profesor Aković otišao je u legendu, a mi kao da srljamo u površnost pozdravljanja
Svetosavci se ljube, ali to mora biti triput. Pritom se javlja tehnički problem, nekom više a nekom manje, a koji se zove nos. U momentu prelaska sa lijevog na desni obraz, nosevi se zakače. U povratnom pravcu, isto; poteškoća ostaje neprevaziđena. Bez obzira što u svijetu postoje narodi koji se hotimice pozdravljaju baš izvjesnim trljanjem nos uz nos, za naše poimanje dostojanstva sudar izraslina na licu je više incident nego iskaz dobrodošlice. Ako me neko pita, više mi se sviđa onaj prostosrdačan pristup koji je najdirektnije popularisao dobri Zoran Radmilović, usvakičas pitajući ljupku učiteljicu u selu Nepričavi: Jesmo li se mi danas zdravili?
Rasprostranio se oko nas italijaski pozdrav ciao. Čujem u prolazu migrensku rečenicu: “Ćao Ćale, imaš kravatu boli glava!” Nemam ništa protiv toga.
Hrvati su izmislili pozdrav, ono osobeno “Bog”. Kratko je, zvučno, dovoljno metafizično i nije bez golicavog šarma kad se izgovori malo šeretski “Bok”. Tada se javlja jedna bočna, sasvim ljudska akustička asocijacija na putenost, što je svakome milo. Nema kraju razgovoru na ove teme, ali znaj:
Kad ti nepoznata osoba priđe bez kape i bez pozdrava – nešto važno hoće da ti rekne.
O tome sam htio da pričam.
Trideset prvog oktobra ove godine prevalio sam sa prijateljima pet stotina kilometara, tamo i ovamo, da hodočastimo do Lovćena i pozdravimo Jevremove stražare. Podranili smo kao naši đedovi, kad su odlazili u drva. Stigli smo u podnožje kultne Planine prije devet sati.
Nijesmo pješačili ni pedeset koraka po mekoj travi, u pravcu crkve na Ivanovim Koritima, kad nam u susret krenu nama nepoznat šezdesetogodišnjak. Tražio je nekoga kome može ispričati svoju srdžbu i “enigmu” i izbor je, kao u panici, pao na grupu sjevernjaka. Vatreno je smjesta počeo da priča, bez pozdrava.
Njegov problem je ideja koja ga dugo okupira i koja je narasla do javnog značaja, a on nema mogućnosti da je “plasira pred javno mnjenje Crne Gore”.
Kad je tako, saslušali smo ga. Gospodin čije smo ime na našu sramotu zaboravili, ali iskrenost svakako nijesmo, pita:
Kako to da svetosavska osoba koja za sebe veli da regularno sjedi na tronu svetog Petra Cetinjskog, ne nosi identična znamenja svoje duhovne unikatnosti koja su krasila i slavnog prethodnika? Prostije – što se bar ponekad ne pojavi pred vjernicima u propisnoj odeždi koja uključuje bijelu kapu? (August Šenoa je pisao: Vladika se kamilavkom hvali, pečom kiti šijačka se snaša.)
Objasnio sam uvaženom neznancu da u toj oblasti ne mogu biti dostojan sudija, ali da pitanje razumijem u svim iznijetim dimenzijama i posebno u njegovoj logičkoj konzistentnosti.
Zbilja, da li to Amfibije neće da poštuje propisanu pojavnost za poglavara crkve kojoj je pripadao sveti Petar? Teško je povjerovati u tu mogućnost. Ali to znači onda da mu bijela kapa ne pripada – da ju ne smije po internim pravila koristiti on, već samo onaj jedan koji mu je nadredjen.
Bijela kapa govori o savršenom kontinuitetu autonomnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Zato se Sveti Petar i mogao kad treba i kad je propisano pokazivati u svijetlim tonovima. Zato se kvazi-duhovnik Amfibije, može i Anatemije koji krije, brani i bratosilja zločinitelje, prikazuje uvijek i isključivo u najcrnjim tonovima; on nije na tronu crkve kojoj pripada. Pošast nije isto što i počast. Crno bez bijelo ne može da se diči nasljeđivanjem vodeće pozicije u drugoj, Crnogorskoj crkvi. Tu nema govora o trajanju Jednoga. Tu ima govora o manipulaciji vjernicima, korišćenjem kitnjastog tuđeg perja po receptu vrapca podunavca. Tu ima govora o pljački duhovne tradicije Crnogorskog naroda. Učinjenom poslu mane nema? Ma, ima! Odluke da nema Crnogoraca, njihove države, njihovog jezika i njihove Crkve – ništave su sublimne gluposti jedne Joint Criminal Enterprise družine.
Takav je bio formalno-logički slijed misli moga sagovornika.
Kasnije toga dana slušao sam primjereno, neprentenciozno obraćanje narodu na Ivanovim livadama poglavara Crnogorske pravoslavne crkve, vladike Mikaila. Birao je blage, razumljive riječi. Pogled mu je odavao radost, zračio je dobrodošlicom. Prepoznavao je nadu naroda okupljenog podno Lovćena. Nije kinjio nikoga, onim ružnim arsenalom kojim se počesto služi svetosavski čelnik u Crnoj Gori, a koji uključuje ono nemoguće proklinjanje koje treba da vuče korijene do sedmog koljena, brale moj.
Nije prijetio. Gledao je povremeno u rumenilo nad krševitim horizontom s jedne i druge strane Njegoševog mauzoleja.
Nosio je bijelu kapu.
Učinilo mi se da nas je na kraju pozdravio riječima: Dobra vi bila sreća!